Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
nedjelja, prosinac 19, 2010
nastavak 20. Susret bez ograda

Gledao me, mirno.. tek korak udaljen..  S obje je ruke podigao crnu maju pa bacio na stranu... sasvim nemarno.. Oslobodena ruka na mom obrazu, tek dasak ohrabrenja.. Nagnula sam glavu gledajuci ga. Bljestao je nadohvat, no nisam se usudila pokrenuti, dodirnuti ga. Zelja je bila prejaka. Sjaj jos jaci. Nije skidao pogled. Bila sam centar njegova svijeta.. Drugim dlanom ispravio je moju glavu, jedva doticuci pramen razbarusen nedavnim skidanjem..

Prodirao je duboko. Polako, pazeci da me ne preplasi. Brizljivo milujuci svaki zavijutak, obavijajuci ga sa svih strana. Osjecala sam svu njegovu snagu samo dodirom. Bez rijeci. Nisam se ni na tren zeljela odupirati, zatvarati..  Pustala sam da radi sto god zeli. Potpuno otvorena. Neskrivena. Dozvolila sam mu neometano istrazivanje. Istrazivanje nesputano besmislenim otporima.. Prepustila se neopisivom uzitku potpune predaje snaznom. Da, bio je mocan. Sjajio je. Plavo-sivo-zelene oci mijenjale su boju koncentrirane samo na mene. Uzivala sam.. Osjecati takvu snagu, snagu koja je samo meni posvecena. Ulazio je sve vise, pazljivo kruzeci.. Najskriveniji kutci vise to nisu bili. Celo mu se orosilo od napora.. Oci sve sjajnije.. Uzivao je istrazujuci..

Primio me cvrsto za obje ruke, fiksirajuci svaki pokret, pretvarajuci ga u zajednicki. Jos dublje, jos sire, pokusavao je uci.. Sve moje ograde  padale su kao kule od karata. To jos nikom nije bilo dozvoljeno. Znala sam da ne smijem zaustavljati, nema rampi danas, ne ovdje, ne s njim. Svi putevi ce ostati otvoreni, setati cemo bez ograda.. Samo jos tren, samo jos malo.. Bez straha, kazem sebi.. Ovo je vrijedno toga.. nauciti cu.. Osmjeh moj, njegov.. Napor vrijedan rezultata..

Pustio mi je ruke, ja sam primila njega pripijajuci se.. Osjecajuci njegovo tijelo, dah. Tako mi je bilo ljepse, lakse, dodir sto vecom povrsinom. Pogledi, oci se nisu odvajale prodiruci, no sad ne vise samo on u moje.. Ulazili smo jedno u drugo. Setala sam njegovim prostranstvima, uzivala u svakom zakutku.. Pustao me da radim sto god zelim, uzivao u tome.. Nestao je sav njegov strah.. Znao je da sam maloprije otvorila sva vrata. To mu je bilo nuzno za radost naseg poznanstva, slobodu prepustanja.. Sad je uzivao otvarajuci sebe. Lagano, izazivajuci pokazivao ono sto je vise zelio.. Slijedila sam upute, znajuci kako skretanje nije zabranjeno, samo danas je ovo bio pozeljniji put.

A oko nas.. ispod nas.. sve vise je izrastala mlada trava, zelena i njezna.. Mirisna zemlja... Kristalna, izlazeca voda iz stijene koja je zamijenila neku nepoznatu pregradu svemirske stanice, stvarajuci toplo jezerce.. U daljini nazirala se dolina sa slobodnim krdom divljih konja. Jos samo tonovi fale.. no i oni ce ubrzo.. samo se ne smijemo prerano razdvojiti. Nismo jos uvjezbani. Ovo je tek prvi susret.

Stvarno je mocan. Procitao je sve moje zelje. Sve moje zelje za toplom kupkom u mirisnoj vodi. 

Usli smo uz smijeh drzeci se za ruke, sretnog, djecjeg pogleda. To je bilo to. To je bilo ono sto sam najvise zeljela nakon dugotrajnog puta. Miris lavande isparavao je iz buljbuljica koje sam brckajuci se stvarala. I on se brckao, sretan vlastitim uspjesnim citanjem mog mozga. Nije bio siguran u svoje telepatske moci sve dok nije postao uvjeren u moje iskreno uzivanje toplom kupkom. Posjetioci su rijetki na svemirskim stanicama, i nikad ne znas kakvi su.. nikad ne znas sto stvarno zele..


... ja sam se ipak pitala.. da li je shvatio i ono sa ceskanjem i pranjem leda? .. jer bas na to sad mislim.. nikad nisam skromna, sto mogu, a stvarno bi mi sad bas jako pasalo..

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker