Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
četvrtak, studeni 18, 2010
nastavak 9. Strah od letenja

Ostala je sa mnom. C. . Nismo puno pricale, ne volimo oprostaje. Volimo se, pa je to sasvim razumljivo. Oprostaji su glupa stvar, neugodna, a neugodno kao svi iole pametni ljudi izbjegavamo. Nikad ne znas ni kad ces doci, ni kad ces otici. Sve je to bez nekog smisla, to vrijeme, potpuno nevazno. No ostala je, bilo je to taj put nuzno. Uz pomoc  alkohola i empatijsku podrsku razumijevanjem problema uspjela sam uci kroz vrata bez povratka... Vrata koja vode u predvorje klimavog tunela, koji dalje vodi u krilatu letecu batinu uzasa.

Krocila sam "on board". Mislim, ono, .. nisam budala, znam, to je sve bez veze, avion je tamo usidren i treba jos neko vrijeme do ..... Uopce ne shvacam zasto mi se sve ljuljalo, a znam da se nista nije micalo. Covecu-patuljci u crvenim dresovima izgledali su kao nasmjeseno-nakezeni cuvari nekog srednjevjekovnog zamka. Pomalo na baterije.. Wellcom, cer.. pa onda opet Wilkomen on board ..kes kes.. . Cinilo mi se, svi imaju zdrave zube i ne puse. Uvijek je dobro koncentrirati se na nevazne stvari ako zelis da ti vazne promaknu. A na zdravlje misliti, pa to nije tako ni glupo, zar ne? Bez obzira na pani-manicne osjecaje koji su me obuzimali, nisam propustila primijetiti najvazniju stvar. Bar je bio u lijevim kolicima kod zutog frajera. Odmah sam zavoljela crvenog patuljka zute kose, znajuci kako ce do sljedeceg susreta sa zemljom biti moj. Nisam ljubomorna. Ako sam zadovoljena, ne smeta me sto i ostali to uspjevaju. Dobra sam u dusi, sto mogu...

Nasla sam sjedalo, sredina, do prolaza. Nagurala torbu iznad, pazljivo zatvorila. Stvarno bi bilo glupo stradati od udarca lapa u glavu. Na takve stvari jako pazim, ne zelim ispasti budala, poginuti glupo. Pa sto bi, zaboga ljudi mislili? Ne volim kad me se ismijava s razlogom, nisam valjda blesava plavusa. Jooj, kako bi mi poslije bilo neugodno. Dakle, sprecivsi najneugodniju stvar koja bi mi se tokom leta mogla dogoditi, sjela sam, odmah se vezala, da se poslije ne gnjavim s tim. Kroz poluspustene trepavice nastojala upasti u neko katatonicno stanje neregistrirajuce svijesti.

Nista se nije dogodilo, osim suma u usima, pritiska u glavi, hladnog znoja ... uspjela sam izaci i promatrati to glupo tijelo sa organskim smetnjama. Let je bio ... ma sto da kazem, kao da nije bio.. sve manje vise dobro asfaltirano, oblaci cvrsto stisnuti, noc izbrisala svaku mogucnost vidljivog uzasa. Posto je stanje na sjedistu bilo pod kontrolom, odlucila sam prosvrljati avionom. Koji "cuspajz" od ljudi... stvarno smo svakakvi, zeleni, crni, crveni, fuliranti i hrabri jadnici zivota. I svi zajedno. Nisam znala da li mogu u Bussinesclass, mala su vrata, a crveni patuljak je bio u njima. No sto cu tamo, isti cuspajz kao tu. Izgledaju cool, sto bolje obuceni to vise izgledaju... Gledala sam ih stalno ocekujuci "spiku": Kus, ne.. ka.. e to .. normal.. malo prejdes sim malo tam.. cool... . Oni koji manje izgledaju upravo su uspjeli u sebi razbiti nelagodu polijetanja. Valjda im je prirodno stanje blize pa se na umjetna ipak trebaju priviknuti. Kolica sa zanimacijom su krenula. I patuljak zute kose sa kolicima iza njih.

Idem natrag. Moram se vratiti, pa dovesti tijelo i sebe u stanje podobno za upijanje alkoholnih cestica. Svaka dva sata 0,03.. Za tijelo se treba brinuti, ni u kom slucaju covjek ne smije dozvoliti dovođenje vlastita tjela u neupotrebljivo stanje nemarom. Zanimljivo je i otvarati one male vrećice čudnovatih kremica i loptica koje nazivaju jestivim, nesto kao aero-supriesse, poznata igra svakog malo daljeg leta.

Dobro je, za sad. Poslije ću opet. Dug je put do Europe (onaj nad Britanijom i Beneluxom, možda malo Francuskom). Ugodnije ga je provesti neovisno od tijela u nemirnim vremenima i podrucjima.

Bailys ..                 ... Bailys...         ...Bailys...Bailys ..                   pa Beč. To je plan.

Tesko je prepustiti se tudem vodstvu. Potpuno se, bez imalo straha osloniti na nepoznata čovjeka i mašine. Podati se uvriježenom sustavu, bez obzira na dokazanu funkcionalnost. Izgubiti svu moc odlucivanja, povremeno osjecaj ravnoteze...

ili je to samo najobičniji Strah od letenja?

 

Zasto onda tako volim onaj bestezinski osjecaj prelaska prostranstvima i vremenima svojom voljom? Skretanja, ulaske i izlaske iz dragih, mocnih glistica? Boje i treperenja? Letacke osjecaje beskrajnog zadovoljstva...na vlastitim krilima... Zasto njih tako jako volim?


 

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 00:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker