Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
utorak, studeni 23, 2010
nastavak 12. Plesacice mrvice


uf.. puf.. bum.. tras.. covjece, ovo ne valja.... padnem neotusirana u krevet ne osjecajuci ruke i noge...

zatvaram oci, a slike lelujaju.. ma, recimo slike.. stupovi-crtice se savijaju i izvijaju, plesu deformabilni ples u nekoj ludoj simulaciji. Banana stupovi, ne bilo koji. Da li je sve uzeto u obzir? Srecom samo preporucujem, ima glava pametnih koji ce to stvarno izracunati, spojiti sa ostalim.. no ipak lelujaju.. po uputstvima.. po pretpostavljenim mogucnostima.. crtice, tockice... u diplomiranim bojama..      ... dalje ..


... iznad, u daljini, polako, dolazio je brod .. moj brod, brod kojeg sam dugo stvarala. Sasvim drven, sasvim smed... sa tri jarbola prepuna rasirenih jedara upijao je sunceve zrake. Nasmjesila sam mu se. Koliko puta me izvukao iz beznadnih situacija, koliko puta? ..ne znam ni sama. Pojavio se odnekud kad potreban je bio, a ja petnaestak.. Taman kad sam prestala, kad nisam vise nocu mogla letjeti iz neizrecivih razloga. Mozda zbog promjene kreveta ili sobe (..ha ovo je izrecivo). Tih godina intenzivno sam ga gradila, inovirala.. dobio je treci jarbol, za svaki slucaj, za brzinu. Klizili smo zajedno vjetrom noseni. Skoro uvijek, ponad mora. Bilo je to u ono doba kad je mjecna staza jos tamo prolazila. Privukao bi me cudnom silom, bijelim dugackim oblackom klizila bih sve do ograde pored timunjera.. Od tamo sam voljela gledati prozirkastu stazu drzeci se za ogradu, cvrsto stiscuci vremenom pohabano drvo objema rukama.  Osjecati vjetar nebeski, sitne zvjezdice u nocnom plavetnilu koje su dirale lice. Vjesto su izbjegavale neugodne sudare s kozom, tjerajuci kosu s lica. One iste mrvice plesucih loptica koje sam kroz trepavice satima promatrala na terasi. Na ljetnoj terasi, sjevernoj, na toplom kamenu okrenuta prema nebu i prema moru. Samo u neko drugo doba. U morsko doba. Il' u doba stapanja sa okolinom... ne znam. U doba kad je jos mlijecni put prolazio tek malo ponad mora... No pratile su me, sad su bile tu, i onda su bile tu i prije onda, vjerojatno takode. Bijeli vjetar nosio nas je u noc. Zvijezde su sjale, zemlja lagano prolazila.. Nikad nije bilo neugodno hladno, tamo, znate, pored timuna. Nikad nije bilo odredista.. Tek mali izlet u nepoznato. U vjetar..

Nadam se kako poznate te male igracice, kako vam zaplesu na prozirnom nebeskom plavetnilu suncanih dana.  Snaga plesacica malenih, cini mi se, bezrazlozno odbacenih mrvica, dovoljna je za pokretanje cijelog svijeta.. Bar tako plesu.. u svim smjerovima, istovremeno brzo, nevidljivo i sasvim sporo. Valcer, tango, tehno, haus.. Savrsen ples, koordinirano predvidljivo nepredvidljiv. Nema gazenja, tek poneki nagli skret. Cekajte sunce, jako plavo nebo, potrazite ih kroz spustene trepavice, one su za sve nas tu, ako imamo strpljenja gledati ih u njihovom plesu. Tu su u takvim danima,  ..za sve ljude. Sigurno... Pa sto bi drugo plesacice mogle zeljeti? ... makar bile mrvicaste.. poneke sjajne, poneke crne..


Nocu ih nema. Osim na brodu.

 

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker