Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
srijeda, studeni 17, 2010
nastavak 8. Leteca krilata batina uzasa

Tih par dana zemaljskog zivota proslo je u trenu. Sasvim prizemnih instinkata uzivala sam u hrani dalekih krajeva, gledala ine mravce koji su mi pravili drustvo pri ulascima i izlascima iz dinosaurskog muzeja. Zgodan muzej, ima kat-galeriju. Kosturcek nije stao u jednu ljudsku etazu pa su ga rasprostrli kroz neke tri ovece. Bilo je tamo nekoliko kamencica sa otiscima naglo spljostenih bica, pa i neki manji, krvolocniji kosturi, no velicina (makar se radilo o biljeoedu) je uvijek ta koja impresionira. Pa sam shodno tome, uglavnom citavo vrijeme, sa ostalim posjetiteljskim ljudima na galeriji buljila u ogromnog dinica-travarca i mravce od ljudi dole,  registrirajuci prelijepe otiske postojanja pored, ali ne troseci vrijeme na njih. Srecom pamtim slike, pa ih jos tu i tamo pogledam.

Svidaju mi se gradovi koji skupljaju ljude raznih boja u ravnopravnom mjesavilu postujuci njihove postanke vrstama hrane u supermarketima i restoranima. Obozavam se hraniti cudnim stvarima koje mi uglavnom budu fine. Ako bas nisam nesto prozeta odusevljenjem, zacudim se nepoznatom, sto je uvijek uzitak. Pretvarati nepoznotao u opipljivo poznato, prekrasna stvar, carobnjastvo. Spoznaja.

Uglavnom, tog polusuncanog jutra bila sam spakirana, potpuno spremna na povratak kuci. Impresije dozivljenim napunile su moj vrc bez dna pozamasno, stvarajuci poseban ugodaj zadovoljstva vlastitim ja. Ipak, od sinoc sam svjesna kako danas idem na aerodrom. Ne bi to bilo tako strasno kad bi se ikako mogao izbjeci ulazak u klimavi tunel koji vodi u letecu batinu uzasa sa krilima. Trudim se u zivotu biti razuman covjek, bar za tako neke kao "normalne" stvari.. kao letenje avionom... Vristala bih od same pomisli, no ne radim to. Ja sam isto kao "normalna", mislim isto onoliko koliko je i avion "normalno" prijevozno sredstvo.

Cim sam prosla ogromna staklena vrata predvorja noge su mi pocele klecati. C. me pogledala, nasmjesila se... i kaze: ajmo tamo, na kat, imas jos vremena.. Nisam bas covjek koji voli zahvaljivati, no najrade bih ju pocela ljubiti u tom trenutku. (mozda malo panicno, uz znoj niz dlanove). Osjecala sam kako ce me odvesti do staze koja ce moje noge upravljati do one "vrazje" letece batine.

Prva runda nije bila bas nesto sto je otislo dalje od zeluca. Nakon druge, dlanovi su se pocele susiti. Sigurnom rukom C. me vodila na Chek in.

Ha, kaze, vidis, nije strasno.. kao guzva, ljudi, i tako to... A znam sto mi je rekla.. nije strasno, biti ce sve ok... Vodena dalje u bunilu kosmara i lude glave kojoj je cijela zgrada pomalo treperila.. onako lagano titrala, pod i zrak.. sjela sam .. haha u sljedecu birtiju... na jos par rundi.. ipak treba bez pratnje do aviona prijeci citavih 100m. Taj alkohol prokleta je stvar, kad neces da djeluje, pokazuje svoje efekte i sramoti ti racio u odredenom trenutku. Opet, kad je potreban njegov smirujuci ucinak, lagani gubitak zdravog razuma, on nikako ne dopire do sivih celija..

Prokletsvo alkohola...     Odavno je poznato, zar ne?


 

nastaviti ce se

lunoprof @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker