Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
srijeda, prosinac 22, 2010
nastavak 21. Kad snovi postaju stvarnost

oo.. da.. shvatio je... pogledao me, samo jedan kratak bljesak u ocima pokazao je taj trenutak. Krenuo je klizeci kroz brckavu toplu vodu povlaceci tijelo dlanovima po dnu. Zapljusnulo me lagano dok se spretno provlacio iza mene. Nisam se okrenula, tek lagano naslonila na vodeni jastuk izmedu nas. Sa svih strana, osim one koju sam dobro vidjela, voda mi je kazivala da je tu, jako, jako blizu. Carobni prsti klizili su po mojim ramenima, vratu.. odnoseci sav umor svjetova i predenih svjetlosnih godina iz mog tijela. Zagrlio me, kao da ce sapatom reci nesto, naslonio glavu na moje rame.. Znala sam kako zna da je dosta, makar nisam nista cula. 

Voda me totalno iscrpila. Zamotao me u ogromni rucnik, tek lagano dodirujuci. Sve sto pomislim, i sve sto ne pomislim, a moje tijelo zeli, znao je bez rijeci. Mojih i njegovih. Ne znam otkud, no proplanak pored jezera postao je soba sa velikim krevetom. Zaspala sam uz laganu muziku dok me gledao. Uzivala sam u njegovom gledanju, osjecajuci beskrajnu povezanost .. znala sam kako zna, kako ja znam, kako zelim.. kako .. sve je znao i sve je ispunjavao..

Trebao mi je san, dugacak, miran, cuvani san.. Zadnje sjecanje tog dana, neopisiv je uzitak mirisnog satenskog pokrivaca na tijelu i njezno pomaknutog pramena kose sa nosa. Zaspala sam snom bez snova, preumorna da bi o icem razmisljala.


....

...

..

Vrijeme ovdje nije nista znacilo. Ne znam koliko sam ga spavajuci potratila. Prvo sto osjetih dolazeci u svjesnije stanje bio je miris jutarnje kave.. Nije mi se bas budilo. Pokrivaci i citav krevet mirisali su jos uvijek prekrasno kao sinoc. Ipak, onako, tek toliko, ne pomicuci se previse, poluotvorila sam kapke klizeci rukom ispod pokrivaca trazeci sinocnjeg promatraca.. Ruka nije nista nasla, pa nije preostalo nista drugo nego otvoriti oci i potraziti miris kave..

..zajedno smo se budili.. jahali divlje konje citav dan. Jeli lubenice koje su izrastale gde god sam pozelila.. Hladan, svjez kokos rezao je macetom cim sam ceznutljivo pogledala palmu. Ne pitajte koju palmu. Valjda ste shvatili kako moja misao o palmi za njega znaci da palma mora biti bas tamo gdje gledam. On je bio savrseno bice. Moreplovac svemirom. Iskusan, zivotan, prekrasan, svemocan.. muskog svemirskog spola. Ja sam bila sasvim obicna, manjkava. Bar mi se tako cinilo. Nisam mu ispunjavala zelje. Nisam znala kakve su. Kao da ih nije bilo kod njega. Bila sam ih potpuno nesposobna pronaci. Osim ponekad.. Tada sam znala sve kao sto je i on znao sve.

No one obicne, od letenja na rjecnom vjetru ili omiljenog soka crne grozdice.. Nisam znala takve njegove snove. Prvo vrijeme, presretna sto se sve sto pomislim ispunjava, nisam o tome razmisljala. Bilo je tako mnogo toga sto sam zeljela. No uskoro me pocelo opsjedati kako on u stvari nema svojih zelja. Kao da mu je sasvim dovoljno u zivotu ispunjavati moje zelje i moje vrijeme. On, svemirska faca.. nevjerovatno, zar ne? .. Cak ni svemirsku stanicu nije pomicao vise od nuznog.. Sve manje ga je veselila. Ponasao se kao da ima sve sto je oduvijek sanjao.. moje zelje.


Pocelo me gusiti.. A nikad mi nije bilo ljepse i lakse u zivotu. Ovoliko snova rijetko postaju stvarnost, a ja nisam imala ni jedan san koji to nije mogao postati. Snaga, ljepota tijela i duse.. sklad.. zelje.. najjaci, najveci, najpametniji, najmirisniji.. Ipak sam osjecala povremeno to prokleto gusenje.  Srecom, vrhunska telepatija ima ludo dobrih strana, potpuno nemogucih bez nje. Strana koja gusenje potiskuje na dolje, na dovoljno duboko.

Toliko duboko, da ipak treba proci dosta vremena dok gusenje ponovo ispliva na povrsinu. A i miris nije bio los, jer miris je jako, jako vazan. Mislim da pomaze telepatiji u prijenosu.


..

No vrijeme, bez obzira na dubinu..  Vrijeme cini svoje, makar meni ono nikad nije bilo sasvim jasan pojam..

 

 

nastaviti ce se




lunoprof @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker