Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
subota, studeni 6, 2010
nastavak 2. Hangar


Dokove nisam zaboravila. Ni crnu, beskrajnu, zastrašujuću vodu. Morala sam tamo otići. Sama, bez vodiča. Kako su dani prolazili u velikom svijetu sve sam se manje gubila. Mislila sam, došlo je pravo vrijeme za odlazak tamo, polako, hodajući, smireno, ne ograničavajući se vremenom. Izgledali su napušteno, no ipak je bilo neke živosti u njima. Privlačnost, to je ono sto me za njih vezivalo, neopisiva privlačnost. Nisam znala što bih trebala naći, no neki ludi instinkt govorio mi je kako je tamo baš ono što tražim. A nisam tražila ništa, tako da stvarno ni slutila nisam zašto je ta privlačnost tako jaka.

Proljeće je počelo. Vjetar prednoćni i dalje je bio jak, zrak mirisao na beskraj. Danas je dan za posjetu. Obukla sam se toplije od potrebnog, za svaki slučaj. Ipak puše beskraj, tamo uz vodu. Podzemna me dovela blizu. Izašavši iz tunela, ogledala sam se na sve strane, trudeći se zapamtiti markere potrebne za povratak u poznato. Hodala sam dosta brzo sve do hangara. Do prvog hangara. Pomislih, ipak su veliki, napješačit ću se pored njih do vode.

Krenula sam nemajući više potrebu za pospremanjem markera u podsvijest. U tišini pratio me mukli zvuk vlastitih koraka. Bilo mi je svejedno. Osjećala sam se konačno baš tamo gdje sam trebala biti. Brutalno izubijani zidovi, otrcane fasade, oštećeni asfalt. Široke ceste među halama, ogromna vrata, srećom zatvorena, prijetila su gutanjem posjetilaca. Nisam osjećala nemir. Baš sam tamo gdje trebam biti. Sad su već noge počele osjećati umor, a hangarima nikad kraja. Tražila sam, buljeći u nebo, naslagane šarene kontejnere. Trebali bi me voditi prema obali. Ne vidjeh ih. Zato što to nije bilo ono gdje sam morala stići ili zato što su hangari bili previsoki. Vodu nisam našla. Nisam je više ni tražila. Jedva vidljive zvijezde pratile su me.

Neka mala vrata, taman za prolaz čovjeka škripala su i lupetala u daljini puste ulice. Krenula sam prema njima. Bila su otvorena i neodoljivo privlačna. Ušla sam bez straha. Svijet se okrenuo, sve je bljesnulo na tren puštajući svjetlost da proviri u vanjsku pustoš. Zatim su se zatvorila, lagano, kao da je privlačenje moje pažnje jedina svrha tog škripanja. Zrak se nastavio lediti, tu, unutra. Gledala sam kroz maglu uzbuđenog disanja. Našla sam ono što me cijelo vrijeme vuklo, ono gdje sam morala doći. Nepostojeće lampe počele su pulsirati stvarajući igru plavičasto-zelenog svjetla. Svaka kretnja rastavljala se u stotinu malih slika. Rupice u zidovima osjenčane igrom dobrodošlice počele su plesati carski ples savršenog bedema. Prekrasni oštećeni cjeloviti zidovi savijati se u lude oblike. Hodala sam uz rub, dirajući dlanom pulsirajuće bedeme nepoznatih površina, osjećajući njihovu zaraznu, prekrasnu napetost. Koračala sam, upijajući čvrstinu migoljećeg ruba, u krug, jedan, pa drugi, svaki put osjećajući promjenu. Sve je titralo i dalje i više nego prije. Svaki sljedeći krug pojačavao je osjećaj promjenjivosti prostora u koji sam morala ući. Pod je počeo svoj ples, kutevi ploha davno su nestali, spojevi sa dnom zaobljavali se sve više. Izobličena, plešuća, nešto kao izudarana lopta držala me unutar sebe.

Konačno odvojih pogled od igrajućih međa, centralno se nešto počelo dešavati. Okrenem se, s oba dlana pripijena uz zid, privučena laganim titrajima iz središta. Male zvrčke počele su svoj ples. Pogled nisam mogla odvojiti, vuklo me je među njih, u središte igrajućih zvrčki, no nisam mogla odlijepiti dlanove sa zida. Ukopana, zalijepljena za plesne bedeme onog svijeta koji me tako snažno vukao stajala sam nepokretno. Samo gledati i upijati, to je sve sto sam mogla.

 

Sve dok, sve dok ….

 
nastaviti ce se..

lunoprof @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker