Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
ponedjeljak, studeni 15, 2010
nastavak 7. Grad

Posve suha, tek izasla iz crnog jezera, pocela sam lagano koračati. Slusajuci mukli zvuk svakog koraka prolazila sam pored hangara na obali. Vraćala se obdarena novim saznanjem, ispunjena sasvim novim iskustvom. Odmarati se treba ograničeno, upiti potrebno i krenuti dalje. Na stanici je sat pokazivao skoro isto vrijeme. Nisam se dugo zadržala. Umirilo me to. Stići cu naći razne pukotine u glistama. Nije nužno trošiti beskonačno vrijeme sadašnjeg života da bi doživio nedoživljeno. Dovoljno je samo promišljeno odabrati pravu pukotinu.….  ili više njih istovremeno, primozak mi je šapnuo....  više njih odjednom….
Vratit ću se medu zvrčke, uskoro, znala sam. Do tada me čeka neistraženi grad svijeta na rubu tamne vode. Ne smijem gubiti ni ovo, ni ono vrijeme jer je sve vezano. Ne smijem se gubiti ni predugo spavati. 

Zvrčke ne može svatko naći. Vrata hangara otvaraju se rijetkima, no znala sam da nisam jedina. Voda guta, no ja spadam u one koji ju dovoljno poštuju da bi ih izbacivala iz svoje utrobe na obalu. Da krenu ponovo negdje drugdje.

Tup,... tup,... tup,.. tup,.. tup,

Ubrzavajuci korake po sirokoj cesti medu hangarima osluskivala sam vlastite korake. Tup, tup,.. tup, tup.. kroz maglu sirilo se svjetlo nedaleke ulicne rasvjete. Nisam zurila, no cinilo mi se kako trcim. Jeka koraka odzvanjala je iz svih supljina praznih zgrada stvarajuci cudan ritam sa zvukom stvarnih koraka. U daljini se cuo ficuk neke lokomotive. Vracala sam se uzivajuci u zivotu, u netom stecenoj spoznaji vlastite svijesti, u spoznaji neke letacke moci. Da, znam, nista cudnog, oduvijek sam mogla letjeti. No zaboravila sam neko vrijeme. Ili su mi mozda krila bila ostecena zivotom. Srecom sto je beskrajan, pa se sve stigne, ako stvarno zelis.
Tutanj kotaca, mukli zvuk masina u prolazu pojavio se negde sa nadvoznjaka. Uskoro cu uci u jednu od obicnih kutija za prijevoz gradom. S ostalima sjediti, lagano se njisuci proucavati klizece slike, trazeci osvijetljene fleke zivota nocnog grada. Otici kuci, urediti se, biti sasvim obican covjek, uostalom, kao do sad, kao uvijek. Tek vanjsku krljust prilagoditi ispijanju case vina u nekom baru, cipele nekoj marenge ili bacciati, osmjeh nekom muskarcu. I uzivati. Jer to je zivot koji isto tako imam.

Cak i onaj sutra, kada ce me leteca batina s krilima odvesti na 20.000m, prestravljenu i polupijanu. No o tome sutra, danas je vino i ...



 

nastaviti ce se

jednog dana

lunoprof @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker