Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
nedjelja, studeni 28, 2010
nastavak 14. Cardak ni na nebu, ni na zemlji


Ponekad popodne, ponekad navecer pozelim biti sasvim sama.. Snijeg je poceo oko pola sest... 


Sjedili smo kod Mileta. Pili zutu dunju za pocetak, zatim paprikas, otkosceni, iz kotlica, pa pivo ... Gledala sam Dunav kako se valja, citavo vrijeme, stari most. U svjetlosti ispod Duge poceo je ples kise... pa snijeg. Krupne pahulje letjele su kod vrata, zatim oko prozora. Skupa, u najljepsem uglu... . Dunav tece, mrak, ples snijega i slep ludo brzo prolaze prozorom... a mi se smijemo, sretni..atelje

Sutra je novi dan. Kasno je bilo. Odvezao me na Cardak (skoro sam napisala doma), na planinu ... Ispod Petrovaradina nista od onog snijega nije ostalo, no gore, kad se skrene... Sve cisto, ona cudna bijela tisina, svjetlost grada. Mecave nestalo, a nebo osuto sitnim zvjezdama. Kroz granje, u daljini, dok sam prilazila kuci Dunav je bljeskao... . Cak je i zicani tunel imao magicnu privlacnost, onako bijel, leden... Cipkasta snjezna mreza, a pod nogama neokrznut skripav tepih. Tisina. Beskrajna tisina za upijanje. Cujes samo vlastiti dah, il' korak.. 
On me tamo cekao. Sretali smo se, uglavnom, bas tamo. Lebdio je, ne ulazeci nikad.. samo je gledao.. Cuvao me, cuvao nas i slusao sto ga pitam, no uvijek nijem, a postojan.

 

 

nastaviti ce se




lunoprof @ 01:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker