Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog
srijeda, studeni 3, 2010
...

Hladan, decembarski dan, vjetar ledi dah. Inje na kosi, bijelo, čisti led, pramenovi ledenih gromada opkoliše glavu. Jezero kao more, tamnoplavo, skoro crno. Stojim na drvenim daskama mostića pored nekog stovarišta. Gledajući vodu smrzavam se. Bezbroj velikih tamnoplavih valova bez krijesta trči prema gradu. Neprekidno. Uživam u beskraju, oči mi suze od hladnoće i vjetra. Žmirkajući zgrade postaju pomične kroz vlažne oči. Tamne i ogromne izazivaju strahopoštovanje samim postojanjem. Stoje baš tamo gdje trebaju biti, na kulisi blijedog i plavog neba. Na kraju jezerske tinte.

Sunce na odlasku proviruje u malenim prolazima među njima tamnima. Crvena plamena lopta prekrasno bljesne na staklima šaljući mi signal povremeno. Voda sve tamnija, dublja. Izgleda sve opasnije i hladnije. Privlači dubinom koja se otvara. Vjetar, trudi se smrznuti dušu, voda izgleda sve nemirnija, namreškanija. Osvaja prostor krećući se. Pritišće me veličina okoline, snaga prirode koja počinje divljati gubeći dnevnu samozatajnost. Inja imam sada i po licu, no hrabro gledam dalje osjećajući golemost oko sebe. Potrebno mi je prkositi, dokazivati svoju hrabrost toj veličanstvenosti. Potrebno mi je osjećati se malenom u novopronaslom svijetu oko sebe. Naslanjam se na drvenu ogradu srca ispunjenog ljepotom divljine rukom izgrađene. Rukom prirode i ljudi u jedinstvenom spoju njihova divljaštva.

Šlep, tanker zvani šlep, plovi pokazujuci svoju raskoš, skrivajući tijelom nisku netom upaljenih lampi uz vodu. Tanker. Ovdje su šlepovi veći od brodova koje sam ikad vidjela. Jezero crnje i kad je najpitomije, crnje od ikad doživljene boje oluje na meni poznatom moru. Ti ogromni valovi, za njega samo povjetarac, za mene opasna dubina. Ušla sam u drugi svijet. Ovo nikada nisam ni sanjala.

A šlepova sam se nagledala, na obalama rijeka, na nasipima promatrala diveći se njihovoj nespretnosti i ustrajnosti. Satima i danima, svugdje gdje je bilo dovoljno velike rijeke da bi im se sviđalo. Proučavala one malecke divove koji ih nakon poljupca vode kuda treba. Neke ljude, koji stalno putujući žive, vireći iz kućica na brodu. Nezgrapni, korisni i pokretni, tada sam mislila divovi na vodi. No voda je imala kraj. Ljudi su se pozdravljali sa onima iz drugog šlepa. Šlepovi su se mimoilazili ili sačekivali. Bili su blizu. Ne približiti se suviše drugom, ne nasukati se, ne udariti u nešto, cilj je.

Ovo je drugi svijet. Umjetnost putovanja je ne izgubiti se, ne nestati u beskraju. Dugo sam ostala na mostu od istesanih balvana, sve dok jezero nije postalo sasvim crno, plamteća lopta nije potpuno nestala, a svjetla automobila počela bljeskati sa uzdignutih prijelaza. Vozeći se natrag prema gradu, umjesto da zgrade postaju veće osjećala sam kako se smanjuju, kako me primaju u siguran zagrljaj. Bljeskovi davno nestalog sunca povremeno su zasljepljivali sa staklom okovanih fasada. Jedva sam, prolazeći preko nadvožnjaka, krajičkom oka, ugledala dokove na ovoj, gradskoj obali, hangare posrnulih i derutnih krovova. No taj dan nije me to zanimalo, ni mnogo dana poslije. Ali zapamtila sam gdje su. Slika kojoj sam se morala vratiti ostala je urezana u sjećanje. Negdje tamo,... uz obalu… pocrnjelog jezera.

Šarenilo je počelo, neon je očaravao. Crveni, zeleni, paleći i gaseći sa svih strana. Što sam bila bliže središtu neona, putnika na kotačima bilo je sve više, rijeke crvenih išle su u istom, mom smjeru. Gužvali smo se na putu. Bijeli su zaključili da suprotno je ono kamo hoće. Smetali su mi upijanju boja i šminke civilizacije u koju sam došla. Crne grdosije davno su izgubile svoj opasan izgled. Ionako sam, približivši se vidjela samo njihovo šareno dno. Nebo je još uvijek bilo svijetlo, ali tamnosvijetlo. Vozili smo kroz labirint divova ne osjećajuci njihov pritisak. Ljudska, poznata sredina. Noć.. ,  sve više je preuzimala. Što je bilo tamnije snaga im se gubila. Strahopoštovanje se smanjivalo blizinom. Ipak ih je ljudska ruka stvorila. Bila sam kao i svi, misleći da poznajem nisam osjećala njihovu snagu. Običnost čudesa nastajala je iluzijom razumijevanja. Na obali, tamo dok sam stajala na drvenim balvanima iznad vode, ledeneći se naslonjena na ogradu osjetila sam kako snaga prirode raste s noći. Ovdje, među ljudskim tvorevinama, među svim udobnostima našim rukama stvorenim, gubilo se noćno strahopoštovanje. Grdosije, kao nešto sasvim normalno, kao divovski proizvod dječjih ruku na igralištu s blatom. Kao da su djelo nekog igrajućeg, dobroćudnog uma stvorenog samo kao pružač zadovoljstva. Tu među njima, u njima, gledajući ih iz podnožja čovjek se osjećao sigurnim. Uljuljkan u svakidašnja šarena svjetla božičnih čarolija koje nas noću smiruju. Koja nam uskraćuju zadovoljstvo primjećivanja svega osim naših ljudskih želja. Mašine zadovoljstva, iluzije dobrobiti i sigurnosti svijeta koje smo stvorili. Kao da smo ih mi stvorili, a ne samo neki od nas. Vozili smo se nekud dalje, dalje od centra, prema nekom drugom središtu ljudskog postojanja.

Izašla sam iz vozila. U društvu smo se pridružili hodajućoj masi. Nekim čudom oko nas su opet bile samo malecke kuće, od najviše dva, tri kata. No ulica je bila velika, dosta je trebalo hodati do druge strane. Svaka kuća je imala dućančiće pune nekih čudnih prodavača i napola poznatu i gomilu nepoznatih stvari. Zapitkivala sam stalno. Hrana za svakoga, no bez vodiča teško bi bilo odrediti jede li netko nešto ili upotrebljava za drugu svrhu. U ovakvim situacijama vodiči su vrlo važni. Kao što rekoh maloprije, ovdje nije bio problem ne sudariti se, ovdje si se morao koncentrirati na ne izgubiti se.

 ….

nastaviti ce se ...

lunoprof @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker