Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog - travanj 2010
četvrtak, travanj 29, 2010

za zivota zive oni koji imaju proslost, sadasnjost i buducnost. 
oni koji stvaraju svoj svijet ne remeteci tudi zivot nagore
oni koji voleci sebe ne zaboravljaju one oko sebe
ne mrzeci, sire toplinu i ljepotu
primjecujuci uzivaju, putujuci napreduju

od sitnice dan rade ljepsim
za krupne stvari se bore
dajuci bez ocekivanja uzivaju
primajuci  bez obaveza, ciste savjesti ostaju
za zivota zive oni koji su sposobni voljeti
proslost, sadasnjost i buducnost
 
lunoprof @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 28, 2010

jutro je dobro pocelo... raspolozena, pricljiva, sto je rijetkost u to doba kod mene, slusala sam muziku i pjevala..
u kancelariji isto, prva kava, kao neki dogovor za taj dan ... sve opusteno. neki novi poslovi, ugovori su poceli izlaziti iz faksa. radovali smo se kao mala djeca tim izlazecim papirima.

otisla sam za svoj stol, nisam ni stigla pogledati sve pristigle mailove, kad mi cure spojise poziv od kolegice i prijateljice, privatan sasvim. 
cuj, imas li novine ? 
nemam, znas da to ne citam, kazem.
slijedece je bilo.. znas li da je danas sprovod nikici .... ? 
kakav sprovod ? ostala sam u soku. pa kaze, vidjela sam posljednji pozdrav, nisam mogla vjerovati, ali ...
znas, ima dodatnih pozdrava gdje su u potpisu ljudi sa faksa. nisam ni ja mogla vjerovati.
kad je sprovod ? kao da sam pitala sasvim normalnu stvar koju covjek moze odmah prihvatiti... samo mi je glas drhtao. 
osjetila je to. provjericu, samo cas... za sat vremena, mirogoj. 
ides li ti, pitam. ne mogu, moram u s.., godisnjica je mom tati, zato sam i kupila novine.

tek onda, pitam, sto se dogodilo ? ne znam, cujem odgovor, mislila sam da ti znas, valjda saobracajka kad je tako naglo. saobracajka, naravno. i meni je to bilo logicno, generacija, kolege na cesti. nas najcesci ubojica. sve ostalo je neshvatljivo, mi imamo 46 ili 47.  auto, da, to je ok, dogada se, logicno je.
ajde bok, kazem, moram se spremiti i idem. svejedno je sto se dogodilo, idem se pozdraviti. 
ipak sam nazvala jednog kolegu i prijatelja. mislila sam na obojicu neki dan. dosli su ovogodisnji pozivi za opatiju, godisnji najveci kongres u organizaciji nase komore. prosle godine smo nas troje, nakon sto se dugo godina nismo nasli u zajednickom drustvu, proveli prekrasno vece uz gomilu alkohola i uspomena... nitko od nas vise ne pije i ne banci. fakultet je davno zavrsio, zivimo manje vise uredno i radimo. pazimo sto jedemo, rekreiramo se. to je bio svima izuzetak. tribute to ... nesto... to ljude i drustva, ljubavi, izlaske, zagreb 80' tih. neki dan sam pomislila na njih dvoje, pozeljevsi da se i ove godine ponovi takvo vece, prepuno ugode i emocija.
nije znao nista. rekao je kako ga je pred pet dana htio nazvati. upozoriti da slucajno ne propusti ovogodisnju opatiju jer se on vec prijavio. glas mu je zadrhtao kao i meni. nazovi me, kaze, kad se vratis kuci. 

prekinemo razgovor, no za pet minuta zvoni ponovo, prijateljica. nazvala sam m. cujem. i ?... nista kaze, igrao je nogomet, rekreacija za vikend, srusio se i umro. samo tako ? da, samo tako. hitna je dosla, probali su, ali nista. samo se srusio i umro...
kao da mi je netko rekao, gle dosli su svemirci na trg. rekla bih, ok, moguce... no tesko bih to prihvatila kao sto ni ovu vjest nisam dugo mogla shvatiti. morala sam se ici pozdraviti.
dosla sam ipak prerano. ljudi su sve vise dolazili, a meni su tekle suze. stala sam sa strane i ... nista... ama bas nista ....

drzali su govore, razni, s posla, susjedstva.... muzika... zupnik... govorili su o njegovoj dobroti, vjeri u boga i ljubavi prema hrvatskoj. i o mostograditelju.. o gradevini u srcu..
govorili su istinu. samo istinu i nevjerojatno je koliko nisu uspjeli sve dobro nabrojiti. obicno su takvi govori uljepsanje, ovi su bili nedostatni. iskonski dobar covjek, dobro nije moglo stati u tako malo vremena. 

nas dvoje smo se voljeli na neki nas nacin. on je meni tumacio vaznost nacije i svojeg boga, ja njemu kako to meni nije vazno.. to se nije mijenjalo od osamdesetih  ... 
sasvim razliciti pogledi na zivot i zajednicka ljubav prema covjeku i graditeljstvu.
to nam je bilo dovoljno. imali smo veliku zajednicku ljubav.



lunoprof @ 08:38 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 12, 2010

imam posla preko glave. pravog posla. pravi zovem onaj koji bi trebao donijeti novce kao posljedicu izvrsenja. onog drugog, koji ne nosi novce, imam uvijek. ipak se i taj posao dijeli na vise vrsta. onaj koji se mora, a ne zelis ga raditi. i onaj koji nije bas nuzan, a jako te veseli. i mozda na neki srednji, siva varijanta prve dvije podvrste.
na nesrecu, u poslijednje vrijeme podvrsta dva mi izgleda jedino dobro ide. sve ostalo je tlaka.
hladno je danas. smrzoh se na placu. toliko je hladno da sam samo malo kupovala i pozurila u toplom popiti kavu. danas bih proglasila dan uzaludnom nedeljom. kad ustanes u cetiri, a bez razloga, trebalo bi odmah preskociti cijeli dan. setnju sumom sam vec do osam zavrsila. u deset sam bila urnebesno gladna. a sada, u pola tri, vec mi se spava. covjek nista ne stigne kad od cetiri bez razloga zapocne dan i pravi se da je sve normalno.

a svaki dan iznova shvatim ne moze biti isti kao prije. glupa navika da me ima tko buditi, da ce me netko samo pogledom dotaknuti i reci kako je vrijeme za ustajanje nikako da prode. telepatijom volim te slati, moja si, a ja sam tvoj.
neki liz na golom mesu cjevanice ispod stola, dasak u prolazu .. tek tako, bez nekog vidljivog razloga, trenutnog povoda, liz bez zasluga.
jedan aaahh zijev, buuuppp tupi zvuk lijeganja negdje pored kotaca computorske stolice, mali medo. iznenadni crni nos i dvije lijepe kuglice koje me gledaju iz cupice na podu. znam da si tu za mene i ja za tebe, fali mi danas i jucer i sutra ...
 
lunoprof @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, travanj 9, 2010

Sasvim obicno popodne. Polako hodajuci prema suncu spustam se do kioska. Zapad blijesti jos uvijek dovoljno jako. Zmirkam dok prolazeci bacam pogled prema Vrbanima ili mozda Preckom, trazeci neku poznatu zgradu.
Kao i obicno, lebdeci u nekom svijetu, nesvjesna stvarne okoline hodam plocnikom svoga kvarta. Za divno cudo, automatske funkcije, kao gledanje nailazi li auto prije prelaska ceste, ili dobar dan, sused.., funkcioniraju mi besprijekorno. 

Bok, komad … cini mi se, cujem.. Krajickom oka primjecujem kako motor usporava sa moje lijeve strane. Uvjezbani prekidac automatski se prebacuje na podrazaj vracajuci me u realnost. Stajem okrecuci se prema crnoj kacigi. 

..Ooo, bok, to si ti, kak si ? …kazem.  
..Kam ides ? pita me..
..Nikam, velim.. do kioska.. kaj .. cuga ? … 
..Moze, kaze. Sedni se otraga. ..
Bojim se biti suvozac. Kazem to i sjedam. Jako sam ga zagrlila, cvrsto, sa obje ruke oko pasa, glavu naslonila na rame, vireci tu i tamo preko, na cestu. Sporo smo se vozili, nije bilo strasno. Bila sam ponosna na sebe sto se nisam onesvjestila od straha ni vristala. Valjda i on na sebe, sto je uopce izdrzao bez zraka do birca. Bar si tako mislim, jer od moga stiska tesko da je mogao disati. Lagana mantra, bescujna vrtila se u mojoj glavi… nije strasno, nije.. ti to mozes.. ne naginji se suprotno od onog kako treba.. ti to mozes, nije strasno.. I prode tih dugackih 500 metara. Stigli smo zivi i zdravi. Cak ni noge nisu drhtale dok smo ulazili u birc. Gazda je brzo dosel i pital nas, .. Kaj bute ? .. Ko iz topa sam izvalila pelinkovac. Sused motorista me cudno pogledal, no skuzil je odmah da slavim svoju hrabrost. Gazda sused me ipak ponovo pital, ne skrivajuci iznenadenje odabirom popodnevnog pica, .. Kaj, veliki ili mali ? Veliki, kazem. Nis vise nije pital, sam ga je donesel, sa ledom i limunom.
… 
Otvore se vrata i jedan covjek ude. Pride nam, pozdravi se sa susedmotoristom. Upoznavanje i pridruzi nam se.
Spika standardna, .. Gde si ti doma, … aha, tam malo vise, .. vis, cudno kak se nismo do sad tu vidjeli .. i tak.. kaj ko radi, marketing kaze, mobac pri ruci, simpa neki covek, jumbo plakate dela i kelji. Susedmotorista i susedJumbomarketing su se poceli dogovarati o izletu sa pogledom na novozakeljene plakate, nekaj su zajedno delali…
Onda moj sused motorista ljune, ...Ma ona ti pise price. Zatrpala me s tim. Moral sam citati. Sve je nekaj nutra nametala. Boli glava. Velki prasak, pa mali, pa mesec.. pa onda nekaj racuna… 
Pocnem se smijati kao sasava pitajuci ga, ..pa kaj si ti to stvarno procital ? ...   hahaha ..
Kaze on, ..da, ..da .. 
nastavim se smijati ne vjerujuci ni dalje… hahaha…. 
..a kaj si procital ? koje price ? ..  ..ipak provjeravam..
kaze sused, ..mislim sve… 
e to je stvarno bilo neocekivano. Bilo mi je drago, priznajem. Ali sam se dalje smijala pijuci onaj pelinkovac…ne mrem vjerovati… .
A onda ga se vise nije moglo zaustaviti. 
... Kuzis, citam ti ja kaj ona pise o praskanju,..to kaze njemu, pa se okrene meni, ..    ..cuj, rekel sam ti da bi bilo bolje da se ti vise praskas neg te zvijezde, ali kak hoces… mala digresija, nije moglo bez toga, pa nastavi… taman mislim sve nekak ide, onda skuzim da si moram ponoviti fiziku za dalje, ali ok, ostavim to za posle i nastavim citati, .. kad ono nekaj filozofira, pa krene na matematiku,… sve mi se nekaj pomotalo u glavi od napora.. a tak sam mogel lijepo bez toga, ali kaj ces.. suseda je.. 
Smijeh za stolom, no nije bio kraj. Meni su vec smjehosuze pocele teci, posebno gledajuci njegovu ozbiljnu facu. Prijatelj ga slusa kaj prica, smijesno i njemu, ali sad ne zna da li moze prasnuti u smijeh ili ne.. Pristojan neki covjek.
... Znas kaj sam neku vecer napravil. Ne bu ona mene j.. sa tim mesecom kaj ga vidi, bum si ga i ja pogledal, pa kroz istu ulicu prolazim.. I tak ti ja, stari moj, lepo krenem, umesto u cestu gledam nebo.. sve po redu, uzduz ceste, pa u daljini,.. a tamo, zvijezde zvijezde.. 
pa trazim taj mjesec, nekak sam ga nasel, ali ne kuzim kaj ona to vidi. Stal sam si i buljil…. Pa bum i ja to videl, ne bu ona mene zaje..     
..Nis ti ja to nisam videl, a sve sam gledal kak i ona..
.. suseda, lepo sam ti rekel da se primis onog drugog posla.. ovak sam motas ljude..   
.. hahahaha .. bilo je nezaustavljivo … hahaha jos jedna runda cuge, pa jos malo..hahahaha.. 
sused nastavlja  ..kaze ona smijesi se, meni se nis nije smjesil, a bas sam ga dugo gledal.. .. hahahahaha .. 

Doma sam odlucila motorom. Hrabro sam ponovo sjela otraga. Susedmotorista je opet prestal disati, a ja sam vjezbala hrabrost cijelih sesto metara i ponosno iskocila sa motora pred kucom. 

… 
Sused moj hvala ti, ovako zanimljivu kritiku stvarno nisam jos nikad dobila, niti sam se toliko dobro osjecala kao slusajuci tvoju, detaljnu, konstruktivnu i tako zivu. A bogme ni nasmijala se dugo nisam toliko, pelinkovac mi je takoder dobro legao. Kad se vidimo cuga na moj racun, za to i za ono drugo taj dan jos jednom hvala. Bok




lunoprof @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 7, 2010

Sasvim blizu moje kuce, mozda tek tri minute od nje, pocinje suma koja vodi sve do Medvedgrada. Nisam daleko od centra grada, od tramvaja i Ilice. Stotine automobila prolaze podno mojih prozora lagano im tresuci stakla. Sasvim gradski, zagrebacki stari kvart. Sa svim deckima i curama, normalnim, domacim susedima, koji svi sve znaju o onom preko puta, cak i vise od njih samih.
Par lokalnih birtija, vise dnevni boravci javno-lokalne namjene, poprilicno agramerski, sa zvukovima prepoznatljive domace spike.... 
Kad razmislim, ... uglavnom prepoznatljive...

Maglicasti dnevni pogled na grad. Bljeskanje Save, svjetlosni signali zgrada u daljini. 
U sumrak, rastuci div protegnut do druge zute zmijice, do obruca koji se poodavno utopio i postao grad. 
Imam srecu, mlada kuca s druge strane ulice ostavila mi je pogled sa jednog malog prozora. Za razliku od suseda levo, mogu vidjeti dalje od fasade parnih kuca. Uzivati pazljivo prateci paljenje svjetala grada u sumrak. Trenuci koji daju Zagrebu posebnu car.  Gledajuci osjecam njegove prve snazne sumrakodnevne udisaje. Kao da mu bilo tek tada pocinje snaznije kucati. Zuta linija staroautoputske rasvjete pocinje prva punokrvno sjajiti. 

Nisam nikad sigurna da li je to Ljubljanska, Slavonska, Zagrebacka.. Jedino sto je sigurno, vise se ne zove Beogradska. Nazivni gradovi nisu nekud u meduvremenu nestajali ili nastajali ili mozda izmicali njenom smjeru. Nisu bili ni posebno dobri, a ni losi. Svarno nisu, oni i cesta koja pokazuje smjer, oduvijek su na istom mjestu i imaju stalno isti smisao. 
No upravljaci grada su se mijenjali. Nijedan meni poznat shvatio nije, kako jedina svrha postojanja upravljaca suvislo upravljanje jest. I nista drugo. Tako jednostavno, a pokazalo se tesko razumljivo. U pokusajima opravdanja svoje svrhe mijenjali su nazivlje. Iz ciste nemoci i bezizglednosti u nalazenju svoga stvarnog bitka prepoznatljiva imena morala su biti mijenjena napadno, naglo, s pompom. Pri tom, uvjeravali su nas, stanovnike carobnog grada, kako je bas to osnovno i nuzno, bas ta promjena, bas takav upravljacki pocetak.  
No ipak, postoji i losije od toga. Veselje i odobravanje pri promjenama nazivlja, dozivljaj takvih izmjena grada kao znacajnih i presudnih dalo im je legitimitet. 
Samo je jedan VAVILON17 i taj se ne koristi na nasoj planeti. Ne vjerujem, kako su, radujuci se, bas na njegov smisao mislili ili cak za taj jezik ikada culi.
Nikad nisam shvatila da li je odobravanje povrsinskih promjena nuzno kako bi se povratila vlastita smislenost u sveopcem jadu ili je to samo stara dokazana cinjenica o narodu. Znate ono, narodu je potrebno samo kruha i igara. Ako je to i danas potpuna istina, upravljaci nemaju potrebe nista drugo ni davati, a narod nista drugo nije ni zasluzio.
No, ta cesta, bitna i vazna, oduvijek istocno-zapadna, za nas mnoge, bila je i ostala samo Autoput. Autoput koji je zila kucavica, koji puni krvlju male zilice grada koji se na njega prikljucuju i pocinju sjajiti tek par trenutaka iza njega. Iza arterije, autoputa, koji vec stoljecima, cini mi se, bas nekako nije autoput, a ipak se i dalje tako zove.

Zivim u kvartu iznad Autoputa. Kvartu u kojem se jos uvijek moze pospikati, nekam preci i obesiti kaput na aufinger u forzimeru pri susedu.
Nije to bas sasvim zaostao kvart, ili neki ostatak Toulouse-Lautrec-ovog doba. Ipak mu je ostao zagrebacki identitet do dan danas.. A to je ono sto kvart cini kvartom. Sto grad cini gradom. Ne moze biti lijepo nasilno mijenjati neciju osobnost. Naglo ga tjerati na neke novopostavljene ispravnosti. Moj kvart postepeno je stario, stasao, sticao iskustva i nakon dugo vremena odrastanja postao grad sve do zadnje kuce, kuce prije stare Mitnice. Put od polupredgrada do punokrvnog gradskog kvarta zavrsio je pred pedesetak godina. Ponosna sam na svoj kvart jer nije izgubio agramerski stih. Nisu sve kuce i placevi rasprodani, neki novi ljudi dolaze polako, a neki se i uklope donoseci samo nesto novog. Novo je dobro, ako je lijepo, ako nije nasilno, ako je ljudski. Doseljenici su dobri ako ne u strosjediocima ne traze Ilire.
Zivim u kvartu koji ima sumu koja vodi do Medvednice. Zivim u kvartu u kojem ovih dana mirisi proljece. 
Dunje listaju. Rascvjetale ringlovke mirisu opijajuci pjesake ispod njih. Zivim u kvartu u kojem mozete brati ljubicice ili samo uzivati gledajuci ih na malenim sumskim proplancima, kao ja. 
Sjediti na panju obraslom mahovinom i slusati proljetni pjev sumskih pticica. Gledati vjeverice kako sireci crveni rep lete sa grane na granu. Zivim u kvartu koji ovih dana opojno mirisi.
Zivim u kvartu u kojem bi samo jaci potres mogla osjetiti, no stan mi nije nista vise siguran od ostalih zvisen-svjetsko-ratnih kuca. Navika je to, znam. Zivim u kuci koja podrhtava najvise kad se zorom strusti prvi zetov bus. 
Kad udem u lokalnu birtiju ne narucujem pivo ili kavu. Samo sjednem, a ovisno o dobu dana dode ono sto bih rekla da su me pitali. Navika je to, znam.
U ducanu me pozdravljaju sa, Kak ste suseda ? .. bez dodatnog pitanja imam li karticu za bodove, mislila bih i da je ducan nas, kvartovski. Ono sto radim i kako zivim, mnogi susjedi znaju bolje od mene. Ali imam ih i kad mi fali cekic ili pila. Ili kad me hitno treba nekam prepeljati. Parking pred kucom tesko je naci. 
Nedeljom se susjedi pozdravljaju setajuci svaki prema svome cilju, neki u birtiju na prvu kavu, a neki u crkvu. Zivim u kvartu koji je poprilicno zagrebacki, jos uvijek. Zivim u kvartu u kojem mirisi proljece, u kvartu u kojem vas jos uvijek mogu sterati vrit neki prosti susedici. 

Zivim u Zagrebu i setam sumom do Medvedgrada opijena proljetnim mirisima.


lunoprof @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, travanj 3, 2010

nista nesto... vrijeme..  vratila sam se iz setnje. cekam slijedecu setnju sa janicom. nove livade, rastrcavanja, toliko toga nepoznatog.. upoznajemo se nas dvije polako, sve vise. kad joj suze teku tjesim ju,  ceskam. ne dopirem uvijek do nje, tvrdoglavo ga trazi njuseci svako stablo. tek kad vidi i u mojim ocima suze, stane i idemo dalje.
neki dan nestao je dio mene, lun je zaspao. moj prijatelj, moj mali covjek, mali medo, moj alter ego. 
nitko me ne budi jutrom, ni ne gleda crnim ocima. prazan nam je dom, janici i meni. najdrazi i ja, osjecali smo se, nismo toliko pricali koliko smo znali da smo tu. i on i ja. sad mi se cini da ne mogu pisati nase price jos neko vrijeme. nista nesto.. osim bola.. praznina je prevelika. suncica je zaspala ali ostala u meni zauvijek. beskrajna ljubav i povjerenje. povezanost, toplina. toplina dodirom i toplina koja je zracila. hrpa cupave ljubavi i osjecaja. samovolje i njeznosti.
pricati cu vam jos kad budem mogla. sada mi je pretesko. pricati cu vam nase price, lunove i moje, price koje smo smislili pricajuci jedan drugom, nijemo, znajuci sto onaj drugi misli, nadovezujuci se. svatko zivuci neki svoj zivot i onaj nas, nerazdvojni, spojen sinergijom osjecaja svijeta oko i u nama.
sanjajuci i osjecajuci ... razmisljajuci... voleci ...

teklo je to nesto. moj mali conte, medo ostao je zauvijek u meni. kad je pun mjesec, neki dan, nasmijesio se ..  

nista nesto...


lunoprof @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker