Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog - ožujak 2010
subota, ožujak 27, 2010
 

Da li ste se ikada setali dokovima, pustim u predvecerje, kad ih napuste svi lucki radnici, sirokim cestama kojima su do maloprije putovali grdosije prenoseci terete sredinom puta u beskraj ?
Noc, u daljini iznad mlijecna staza treperi. Zvijezde bliskog neba blijeste ispustajuci trake svjetlosti u samo njima dokucivim smjerovima. Zmirkajuci, kroz trepavice probam shvatiti sto je to sto ih privlaci, koga zele dotaknuti svojim svjetlosnim kracima. Zrak prohladan, zrak kakav samo moze uz more nocni zrak biti. Jeza na rukama, vlaga prepuna soli ulazi mi u nos. Zvuk, svaki zvuk, cini vam se pojacan. Osluskujete svoje korake, osvrcete se ocekujuci jos jedno bice koje vas prati. Stanete, muk, nema nikog, cini se, ipak ste sami u carstvu strojeva koji spavaju. Tracnice prazne, kontejnerski vlakovi doci ce tek ujutro. Nista se ne mice, poluprazni hangari zatvorenih usta cekaju jutro. Kroz razbite prozore nazire se samo mrak. Naizgledni apsolutni mir koji osjecate kao dodir sa stotinu strana.
 
travkaTravka, tek iznikla na rubu ceste prodire kroz osteceni asfalt. Busencic, jedino bice koje vam se cini zivo, gleda vas i pita se, sto li ovaj radi tu ? Slabasan, tanak, tek pronikao nadnaravnom snagom probijajuci slojeve kojim su ga zatocili privlaci paznju svojim postojanjem na tako neocekivanom mjestu, medu gorostasima. Svaku noc ponovo se oporavljajuci, skupljauci nocnu rosu nalazi snagu za oporavak, crpeci energiju iz svjetlosti zvijezda sprema se za sutrasnji, ponovo opasan dan. Cudi mi se, pozdravljam ga kimom sjetno se sjecajuci koliko sam se ja njemu cudila pri prvom posjetu dokovima nocu. Ne shvaca koliko smo slicni, koliko nam je ista vrsta zapisa nekog zapostavljenog zivotnog koda.
 
Nema zavrsetka. Nakon dugotrajnog lutanja shvacate kako kraj ne postoji, samo novo raskrsce i novi put kojim mozete ici u bilo kojem smjeru. Poimanje beskraja ispomognuto hladnocom koja prodire do kostiju sve vise me obuzima. Nocni vjetar pojacava se unoseci novu prazninu u prazno. Osjecam da se nesto desava, treperim u iscekivanju. Trazim dalje bice koje to izaziva, no nigdje ne nalazim zivog stvora, ni psa lutalice, samo strojevi neizmjerne velicine bez pokreta. Pogledam  u vis i odjednom shvatim da sam dio tog beskraja, da je on u meni, iznad, pored i ja u njemu. Ne treba nigdje stvarno ici kako bi znali, on je dosao i pokazuje svoju moc, svoju velicinu. Niste sami. Zvijezde su vam sve blize, na dohvat, makar jos uvijek niste medu njima, samo ih promatrate iz svojeg djelica beskrajnog svemira na napustenom doku. Leci nasred staze i gledati, zvati ih ili sebe tako poslati na put, zelja za upijanjem beskraja sve vise raste. Dopustenje za uzlet sam sebi odobrila.
 
 
Cijuk metala, ruka dizalice zateze sajlu kojom joj sprecavaju slobodu i kad ne radi. Gazde vezuju sve sto je jace od njih ne dozvoljavajuci slobodu ni na trenutak. Sputati ono sto smatras nebitnim, ignorirati postojanje zelja kod zatocenih, mi smo ti, gazde. Podcijeniti suznja vrlo je normalno. Gazde su normalne. Oni odreduju pravila. Oni odreduju sto se moze, a sto ne. Suzanj ne zna sto moze i ne treba znati, mora se pokoriti ispravnom. Ispravno je ono sto su gazde propisale. Da li su ljudi gazde, pitanje je koje bi rijetko tko postavio, podrazumijeva se da su ljudi gazde.
Ni ja u to ne sumnjam, ljudi su gazde, no sto smo onda mi ? Mi koji volimo setati dokovima nocu, osjecati zov bljestavih iskrica, prepustati se putovanjima ili primati goste. Sto smo onda mi, koji ne htijuci i ne trudeci se, samo sa nesputanoscu koju imamo lebdimo kroz vrijeme osjecajuci beskraj i prolaznost jer znamo da uvijek mozemo biti i tu i tamo i ondje. Mi koji smo sposobni dijeliti se i spajati sa svojim zeljama bez obzira koliko nas sputavaju. A i ljudi smo, a mozda i nismo. Tko je rekao da smo ljudi, pitam se. Gazde, mislim, da li je to onda tocno, ponovo se pitam.
Gazde nas stoljecima uvjeravaju da smo ljudi kao i oni. A zasto su onda oni gazde, a mi ne ? Zar ne bi trebala ista definicija vrijediti za sve ? Zasto se od nas ocekuje  prihvacanje njihovog odredenja nas samih, a oni nase ne uvazavaju ? Vise licimo na strojeve sa doka, sputane, jake, radne, ogranicene. Zivjeti propisan normalan zivot. Zivjeti prihvacajuci tude konvencije i pravila s kojima ne osjecas bliskost, ali i dalje ih slijedis.
 
A sto ako ih ne slijedis ? Sto si onda ? Odredenje sebe kao suznja svijeta u kojem zivimo prestaje vrijediti i citav sustav se rusi. Nije dobro nasilno rusiti sustave, uvijek strada netko. I oni koji ih ruse i oni koji se za njih bore, braneci ih sa uvjerenjem ili iz neznanja. Braneci ih zbog svoje ogranicenosti prema prostor-vrijeme dimenziji, straha od razlicitosti, straha od sresti-po-necem-nekog-boljeg od sebe, nemogucnosti prihvacanja vlastitog racia kao mjere za zivot. Da li su braniteljima atrofirale funkcije mozga ne propustajuci vise ni elektrosokove ? Koja je kolicina stradanja potrebna da bi skupina suzanj-gazda shvatila ?
Gazde i suznji podanici su istih pravila. Oni su branitelji. Skupine sa istim odredenjem i zakonima koje svojom voljom postuju. Gazde su u stvari suznji. Vezuje ih sporazum u kojem moraju pripadati necem da bi funkcionirali. Nema razlika medu njima. Svi oni su samo robovi vlastite nemoci. Samo robovi, jer ne mogu shvatiti ljepotu slobode, snagu misli, kretanja, upijanja, razlicitosti, promjene, ne mogu poimati neizmjernost.
 
Gospodari su samo oni koji osjecju beskraj setajuci dokovima nocu. Oni koji crpe zivotnu snagu upijajuci svjetlost zvijezda hraneci se rosom. Oni kojima je prihvacanje Foremanove teoreme zapisano u zivotnom kodu. Gospodari su oni koji su sposobni zivjeti na n-tu dimenziju jednako kao u prve tri.
 
Da li sam covjek ne znam, ali znam da sam slobodna.
 
lunoprof @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

..... moze svatko ako si to dozvoli, ako se bez straha, cista srca i bez ljutnje nade ili dovede u situaciju sjecanja. No moras za to ostati u sebi i moci se prepustiti emotivnoj vezi sa sjecanjima u glavi. Biti sposoban dozivjeti empatiju sa samim sobom.
Gledati sebe sa strane, bez sudjelovanja,  racionalno,  dakako,  potrebno je, neophodno kod shvacanja samog sebe. No pustiti emocijama da rade takoder je nuzno kako bi svijet bio potpun. I bol i ugoda kod emotivnog ponavljanja proslosti su nuznost shvacanja sebe danas. 
Balans izmedu tih pristupa, e .. to je umjetnost zivljenja.

To je cilj.

Vergangenheit wieder begegnen ... 

posveceno svima no posebno posveceno meni jako dragoj osobi, mojoj davnasnoj prijateljici iz mladosti s kojom nikad nisam izgubila kontakt u mislima i dusi bez obzira koliko kilometara, drzava i vremena nas dijelilo. nadam se kako cemo uskoro uspjeti  druziti se na mjestu prijasnjih susreta ili barem negdje drugdje


lunoprof @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


prijatelju dragi,

mnogo puta covjek ne razgovara jer zna da suprotna strana ima oprecno misljenje i ne zeli ga cuti. ili ne zeli cuti nista osim sumova u svojoj glavi. zbrcki i kaosa, koje prvo sam treba srediti.
 
potreba za samounistenjem na bilo koji nacin ili ekstazom na neki drugi nacin ljudska je osobina. mi svi smo pod kozom krvavi. cak i na tjedan dana. i mozda vise nikad ne ili da.
 
nemoj samo biti iskljuciv i ljutiti se bespotrebno, samo smo ljudi.
 
sama sebi ili nekom drugom toliko puta sam dala pametan savjet koji nisam poslusala, gdje bi covjek bio kad bi svaki neposluh pameti dugotrajno osudivao ? 

dovoljne su posljedice same po sebi.


lunoprof @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 26, 2010

Cijeli dan me opterecuje pomisao na silna razdvajanja o kojima saznajem u posljednje vrijeme srecuci stare i nove prijatelje, pricanja koja su sasvim ocekivana na toj razini bliskosti. Pocetak uvijek isti. Uz neku popodnevnu kavu u nekom sasvim obicnom lokalnom kaficu obavjestavaju me, kao usput, kako im se dosadasnji zivot raspao u papramcat. Iz nekog slucajnog pokreta, neke hinjene lezernosti ili tek u ocima vidis koliko je povrede u izrecenom. Sa lakocom prihvacam temu i opusteno nastavljamo razgovor, intimna atmosfera, nije mi problem. Nema agresije u pricama, samo neka doza razocarenja zbog rasprsenih iluzija. Nema beznada, novo ispunjeni zivot vec se polako stvara. Nove zelje i nova htjenja naslucuju svoju prisutnost tu medu nama, pokazujuci se tek u povoju. Pricajuci o buducnosti osjecaj izazvan razdvajanjem ipak ne nestaje odmah.
 
Ostala sam zacudena kad i poznanici, poslovni suradnici, maltene slucajni prolaznici od kojih nikako ne ocekujem tako intimne teme imaju potrebu obavijestiti o svojim razdvajanjima. Razdvajanjima koja su se dogodila nedavno. A nisam znala ni da su ikada bili spojeni. Ljudi imaju potrebu informirati o svom novom statusu – razdvojenom.
 
Toliko ih je mnogo.
Uhvativsi se u razmisljanju o vezama i zivotima nekih drugih bliskih ljudi shvatila sam kolicinu nedavnih razdvajanja. Nemam nikakve nagovjestaje, niti me zanimaju  privatnosti u kojima ne sudjelujem ili mi ih ne pricaju akteri, da bi vrijeme provodila misleci o njima. Razmisljanje o tudim intimama unutar cetiri zida, u kojima sam rijetko ili nikad boravila oduvijek mi je strano. Njihove nesrece ili srece koje ne zele pokazivati javno nisu nesto sto bi trebalo zanimati bilo koga izvana. Ne razmisljam o njihovim razdvajanjima od dotad odabranog zivota, o stvaranju novih mogucnosti i odabiru neke buduce srece koja na mene nema utjecaj.
Big brother je nesto tako odbojno i kao ideja, a sudjelovati za mene sasvim nemoguce, cak ni kao promatrac.
No pitam se, jer ih se tako mnogo desilo.

Svaki nagli prekid dosadasnjeg zivota je nesretan. Kaze da smo izgubili neke godine u kojima smo mogli raditi nesto drugo, nesto sto ima buducnost.
Ili smo barem mogli provesti ugodnije vrijeme, biti zadovoljniji. Ili biti nesluceno sretni.
Danas je dan u kojem se imam pravo pitati da li im je ponasanje pri zadnjem susretu bilo posljedica potrebe za razdvajanjem od dotadasnjeg zivota ili samo slucajnost trenutka. Toliko je mnogo razdvajanja.
 
 
Godinu iza nas i ovu koja nas ceka tretiraju kao tesko vrijeme. Kazu kriza je, traje vec neko vrijeme ali nece tako brzo proci, ceka nas jos teskih mjeseci. Osjeca se u zraku, svugdje je. I sami ju osjecate bilo da ste pogodeni manjkom financijske sigurnosti ili vam je okolina toliko depresivna da to postaje prelazna bolest. Mene osobno to danasnje sveopce potonuce radosti nervira, radost je u nasoj glavi ne u okolnostima koje ju okruzuju.
 
Kad pogledam dalje u proslost shvatim da smo dosta godina izgubili mogucnost odabira zivljenja nasih zivota na od nas odabran nacin. Neke ratne, pa poratne, pa poporatne, pa prijeratne…. Stalno su nam ogranicavale kolicinu slobodnih izbora. Veze izmedu ljudi su umjesto ljubavi i prijateljstva bez stvarnih razloga, kao bazu postavile medusobni interes.
Interes kao bazu. Baza kao osnov svega. Interes je tako postao jedini temelj zajednistva.
Umjesto ljubavnickih osnivala su se ili naknadno nastajala mnoga spasilacka udruzenja. Prisilili su nas oslanjati se jedni na druge, vezivati se kako bi lakse prebrodili. Situacije su nas tjerale da ostanemo zajedno, nerazdvojeni sa osobama koje nisu one prave, ali su zato bile obvezujuce. Ili su bile prave ali smo ih pretvorili u obvezujuce. Ono sto je mogla biti ljubav ili trebala biti mrznja postala je obaveza. I mnogi su se navikli na novonastale kriterije. Ispomagali se, pokazivali ljudskost i neku prijateljsku ljubav, postajali primaoci i davaoci pomoci. Dug prema partneru ili naplata potrazivanja kao osnov veze. Interes.
Zatim su se okolnosti promijenile. Egzistencijalni problemi su se smanjivalii, zivot je postao udobniji, osnovni materijalni problemi vise nisu bili svakodnevni prioritet. Opustili smo se. No zaboravili smo razmotriti osnov nase veze. Zaboravili smo pogledati se u ogledalo i pitati da li se volimo kao ljudi ili kao ljubavnici. Ili nam to nije bilo vazno. Nas interes je ostao isti kao u vremenu koje je zavrsilo. Rjesavati egzistencijalna pitanja, pomagati se, obvezivati se medusobno… no problem je nestao ili bivao sve manji. Stvari su se pocele rjesavati same od sebe, drustvo je pocelo liciti na normalno. Nismo vise rjesavali osnovna egzistencijalna pitanja nego njihovu nadogradnju, jedan ili dva auta.. Teme su sa kupnje kruha presle na kupnju stanova... a mi se nismo pogledali u ogledalo ni promijenili.
 
Temelj veze pregazilo je vrijeme.
 
Shvativsi, mnogi su krenuli traziti propusteno. Neke ljude kojima nisu obvezni. Neke veze koje nisu opterecene vlastitim ili slabostima dosadasnjeg partnera. Neki drugi razlog za zivot. Neki drugi razlog za zajednistvo. Ili samo oslobodenje od obveze. Slobodu vlastitog odabira zivota.
 
Neki zivot drugaciji od dosadasnjeg. Ljubav radi ljubavi. Zajednistvo radi zelje za bliskoscu. Trazenje propustene srece. Slobodu. Snove. Sve sto im je nedostajalo.
 
Razdvajanja su jako cesta u posljednje vrijeme. Za sada su spajanja neznatna.
 
Ne bi bilo lose kad bi sva razdvajanja razdvojenima ispunila zivotne rupe propustenim iskustvima. To bi se zvao Happy End. Zivot bi nam poceo sliciti na Hollywood-ske filmove.  
Mozda nekom i uspije. Ideja je ljudska. Srecu treba izboriti. Covjek ima pravo biti slobodan. Covjek ima pravo birati nacin svog zivota. Covjek ima pravo biti covjek.
 
Samo kad ne bi ta razdvajanja tako prokleto povredivala i boljela.
 
 
lunoprof @ 07:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 25, 2010


Kad mlad covjek “pazljivo” odabere i upise neki fakultet ne znaci da je kao covjek ozbiljan, promisljen i usmjeren. To samo znaci kako je sposoban zamisljati svoju buducnost i imaginacijom stvoriti nepostojecu profesiju. Ucenjem, svake godine sve vise stjecuci znanje razbijaju se pocetne iluzije. No, stvaraju se nove. Barem bi trebale. Input podataka je veci i daje sve vise mogucih Output odabira. Crpeci informacije, iskustva, impresije i emocije iz ostalih znastvenih i iskustvenih podrucja, povezujuci ih sa odabranom sluzbenom naobrazbom formiramo osnovni Database.
 
Stvaramo nas prvi pravi zivotni kapital.
 
Ne zatvarati ulazna vrata i formirati dobro organiziran Database je slijedeci korak ka kvalitativno dobrom zivotu.
 
Cini mi se izuzetno vazno ne dovoditi sebe ili dopustiti drugima da vas dovedu u zabludu o vlastitim sposobnostima, a posebno ne dozvoliti usmjeravanje vase imaginacije u od vas u tom trenutku neodabranom smjeru. Ima dovoljno prizemnih stvari u zivotu koje ogranicavaju mastu da bi dozvolili svojoj odabranoj ili nasljedenoj ljudskoj okolini sputavanje tako divne alatke za rad sa Database. To bi bila negacija vlastitog djela, unistavanje potencijala zivljenjem zaradenih informacija.
 
U svakom vlastitom proizvodu ima neke neslucene ljepote, ako joj dozvolis dopiranje do svojih zadovoljstvenih cula. Pri tome treba uzeti u obzir varljiv pojam ljepote. LJEPOTA je izuzetno vazna. 
Za neke ljude ljepota je kad po zavrsetku posla ostvare novcanu satisfakciju, pogotovo vecu od zasluzenog. Za druge, napredak u hijerarhiji upravljanja.
Ili siguran i miran zivot.
 
Za mene ne.
 
Ljepota u proizvodu vlastitog rada je kad dozivis unutarnje zadovoljstvo dok ga stvaras.
Kad kao inzenjer zavrsis neko kompjutorsko modeliranje buduceg objekta, osjecajuci cvorove koje si upeo, vezao ili samo malo oslabio. Kad gledajuci posljedice iskonstruiranog opterecenja, plohe, crte i cvorovi postaju stvarni, kad osjecas kako im je tesko jer su preuzeli teret susjedne tocke. Kad njihovo gibanje postaje dio tebe, kad se zajedno s njima deformiras i vibriras. Kad im pomazes pojacavajuci jednog, samo malo prebacujuci teret na drugog, vezujuci ih. Kad citav objekt plese u tvojoj glavi pod tim silnim utjecajima, kad ga vidis i znas gdje je jak i sto tesko podnosi.
Ljepota je ako model zazivi u tebi, ako si sposoban osjecati ga.
Zadovoljstvo rada je stvarajuci uzivati, radeci nesto ne samo za narucioca vec za sebe samog. Ljepota je kad si sposoban radovati se svojem rezultatu. Biti ispunjen i sretan trudeci se satima i danima. 
 
 
Novac, karijera, udobnost, to nije zadovoljstvo. To je ono sto bi trebala biti adekvatna posljedica tako odradenog posla. To je samo zasluzena satisfakcija.

 .... i nuznost zivota ....

O tome ne treba ni raspravljati ni razmisljati. Treba samo napraviti ili odabrati drustvo u kojem zivimo, drustvo u kojem je to normalno…
 
Pa sad,
                …. ili probaj stvoriti ili odaberi…. 



lunoprof @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Nova godina i vrijeme okrunjeno Bozicnim ugodajem oko nje kao da vapi za rasvjetljavanjem nedoumica u zivotu. Trazi odgovore gdje smo, kako smo, kud cemo dalje. Zasto se nesto desilo i sto ce sada biti. Da li ce se nesto promijeniti, da li ce stvarno slijedeca biti novija ili ostaje sve po starom, ma kakvo to staro bilo, dobro ili lose.
 
Nisam pobornik staticnog, mirnog. Nekako mi to nakon nekog vremena postane preobicno, zivot nezanimljiv. Stalno tezim necem novom, razvojem sebe, trazim da li ima jos nesto sto nisam probala. Ja mislim kako tako treba. Zivot je u stvari kratak, toliko vremena trosimo na obicne stavri, odrzavamo se da bi mogli dozivjeti neko uzbudenje novim iskustvom. Nisu svi razvojni putevi dobro odabrani, no moji su, sama sam o njima odlucila. Nisu ni posljedica samo mojih zelja, okolnosti usmjeravaju puteve vrlo cesto, mi moramo samo biti spremni i spakirani kako bi u svakom trenutku mogli prihvatiti novost zivota i krenuti bez da se bojimo pogledati iza sebe u prazno.
Svako novo kretanje, svaki novi put iza sebe mora ostavljati punocu zivljenja, gomilu iskustva, hrpu emocija i duboko biti prozivljen. Treba znati da si postojao, osjecati to i intenzivno upijati. I znati ici dalje.
 
Odrzivost postojanja je cesto ona koja nas preci u brzem kretanju.
 
Osnovno mora biti. Posude moramo kad tad oprati, ne mora bas odmah, ali ipak, nakon nekog vremena nema vise cistog. I onda vas postojanje nagomilanog pocne opterecivati. No sve ima svoje faze. U prvo vrijeme snadete se nekako, ima jos jedan lonac, negdje na polici koji inace ne koristite i nije najbolji, no cist je. Trazite izlaz sa sto manje truda, kazemo u normalnom rjecniku : pocinjemo rjesavati problem.
No obicno se takvim parcijalnim i trenutacnim odabirom rjesenja kad tad pojavi samo jos jedan prljavi lonac vise.
 
Slijedeca faza je polako prilazenje i vise puta promotreno stanje u zatrpanoj kuhinji. Kad se vise ne moze ni prici sudoperu, krenemo krciti, pa operemo par vecih komada, ili bar zgulimo skorenu necistocu. No onda nestane tople vode, a usput bar jedan od tih opranih upotrijebimo za danasnji rucak. Ipak, nesto se dogada, prljavstina je manja nego juce. I to traje. Uzaludni pokusaj unosenja reda nesistematicnim pristupom.
Neki tako ostave i cijeli zivot im bude pun upotrijebljenih i zaboravljenih lonaca, nekih djelomicno cistih, a nekih sa skorenom prljavstinom ili konstantno ponovo opranih i novom upotrebom zamazanih.
Mene, a sto sam starija sve manje uzrujava situacija u kuhinji. Znam da uvijek mogu zatvoriti vrata i odabrati neku drugu kuhinju. Ali isto tako znam, i to sve vise znam da takvi lonci grizu i kad ih peres i kad ih ne gledas, jednako.
Ja ne volim kad mi je koza ispucala. Ne volim se sukobljavati s loncima. Ne volim kad mi koza ispuca od silnog pranja. A to pecenje traje i poslije pranja. No s godinama se nade rjesenje, ili s pamecu, ili.... uglavnom, sazorimo i pocnemo sve vise nalaziti rjesenja. Briga o sebi,... do kreme za ruke je trebalo doci i shvatiti da pomaze.
 
Polako, razmisljajuci krenem u rasciscavanje nereda. Planski, sve dok ima tople vode, skidam skoreno, odvajam jace prljavo od onog tek toliko. Slazem na hrpe po odabranim kriterijima zaprljanja. I perem sve dok ima tople vode.
Faza iza toga je oprati sve sto sam u fazi prije otkorila detaljno, sa toplom vodom i deterdentom, posloziti na policu. I onda opet cekati da se voda zagrije, no pauze su sve krace, kao da bojleri brze rade sto si vise spreman stvarno prati.
 
Ako mogu, ako sam ju sposobna shvatiti i znam ukljuciti, masina za sude je sprava koju sve vise cijenim i upotrebljavam. Skracuje vrijeme potrebno za svladavanje problema odrzavanja osnovnog zivota.
 
Godine za uzivanje, sati u kojima postizemo zadovoljstvo, oduvijek sam osjecala da ih ima premalo. Sada mi se cini da ih je jos manje, da se moram zuriti, sve odrzive stvari rijesiti u sto kracem roku i posvetiti se zivotu koji vrijedi.
Volim masinu za sude, ona je moja prijateljica, moj pomocnik, naucila sam gdje joj je prekidac i sve cesce ga stiscem i idem dalje brze nego prije.
Ne valja ostavljati iza sebe nerasciscene kuhinje, niti o njima razmisljati ako nisi odlucio oprati sude.
Ipak, bolje je, osjecam se ugodnije kad nema zaostale prljavstine.
 
Gosti u kuci, nezgodno je kad dodu, a nemas cistog suda. No to je moj stan, moja intima, moj zivot. Ljubav koju ja osjecam prema gostima uobicajeno je velika i dan danas, no ocekujem da sjednu, da prihvate gostoprimstvo, da se raduju sto se ja njima radujem. Da pocekaju tih par minuta dok doprem do nekih casa, koje su mozda negdje ciste, ali skrivene, ili da pocekaju dok operem, samo za njih, posebne, najljepse. Da zajedno nazdravimo. Da zajedno budemo domacini.
Pica uvijek ima, ono je uvijek spremno i raduje se iskustvu. I Pice i ja.
 
Trenutno mi je kuca poprilicno cista, kuhinja poodavno, ves opran. Malo me prozori zafrkavaju, no i to ce uskoro... kako bi pogled u svijet bio sto blistaviji, a oblaci sareniji dok ih gledam nosene vjetrom.
Ni gosti ne moraju cekati oprane case. Do spremnih tanjura jos uvijek nisam dosla.
 
Znam, sigurna sam posve, uskoro cu, vrlo skoro, nakon svakog izlaska zatvarati vrata sasvim cistog doma, onakvog kakvog ja volim i kakvog ce oni koji ce sa mnom nazdraviti i piti pice postovati onakvog kakav je, bez obzira da li je po njihovoj mjeri ili ne. I vracati se nakon iskustva u cisto.
Ostati ce puno vremena za ono vise, za ono sto nije nuzno prezivljavanje, za ono sto me ispunjuje, sto mi mami svu paznju, za ono sto me bas u tom trenutku najvise zaokuplja.
 
Ostati ce samo vrijeme za pravu ljubav, za ljubav prema iskonskom zivotu.
 
Za ljude
lunoprof @ 06:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 24, 2010


Konvencije me izluduju. Zasto mnogi misle kako postoje uvrijezena pravila za sve, kako se poodavno zna sto je ispravno, a sto ne. Kako se zna sto je moguce, cemu treba teziti, kako treba zivjeti. Sto je realno, a sto samo tlapnja neralnih dusa ?
Naravno da postoje dobre konvencije. Ostvaruju osjecaj ugodnog u drustvu i druzenju nepoznatih i manje poznatih. Pristojnost, pazljivost, kako pozdraviti, kako jesti. Neke sveopca pravila koja se ne ticu intelekta i emocija. Neki zakonik koji omogucava ugodnu komunikaciju medu neupoznatima.
Oko mene, primjecujem, mnogi se trude svoje misli i zelje prilagoditi pravilima. Ne sjete se kako su ta pravila u nekom trenutku postavljena, prije toga ih nije bilo. Znaci nisu vrijedila, nitko nije znao da nesto je, ili nije moguce ili u redu. Prije nego se pravilnik postavi imamo izbor, a kad netko ( a zasto bi taj bio u pravu ?) oformi neku konvenciju vise nemamo mogucnost izbora. Ili mozemo biti nekonvencionalni, no istovremeno tim odabirom postajemo asocijalni ili pomalo ludi. Alcatraz je nista prema uznici koju ljudi sami sebi stvaraju postujuci necija pravila o mogucnostima.


Imamo sposobnost stvaranja, imamo sposobnost razmisljanja i zakljucivanja. Mozda mozemo upraznjavati tako neke cudne ljudske karakteristike i pri tom uzivati. Nekoriscenje vlastitih potencijala unistava bazu. Baterije se stajanjem polako prazne i pokretacka energija postaje sve slabija, sve do potpune nemoci. Na zalost, nema ni skupljalista tako toksicnog otpada pa on ostaje, trujuci nas permanentno. Mozda ono sto je sad pravilno nece biti ispravno nakon nekog vremena. No to nikad ne bi znali kad bi se svi drzali samo pravilnika. Zasto unaprijed krenuti negativno prema naizgled alternativnom ?
Zasto uopce biti negativan ? To unistava svaku sposobnost upijanja i stvaranja. To nas sprecava da budemo ispunjeni. Ponavljajuci ono sto znamo, ne dopustajuci sebi izlete vrtimo se u krug, potpuni, zatvoreni krug. Sami sebe uznicimo u svoju malenkost bivajuci time manji od onog sto mozemo biti. Ucestalost te pojave je zabrinjavajuca. Proizvodi sveopcu depresiju. Stvara atmosferu dna nekog klanca. Previse ljudi sputanih samim sobom cine kupolu jada. Kao ono jezero, negdje blizu austrijsko-njemacke granice, tamno, nepokretno, nikad obasjano suncem. Kuce pune mahovine i miris trulezi. Pritisak zraka i nemogucnost radovanja. Tamo se rodio Hitler. Da li je uopce mogao biti drugaciji nakon sto je odrastao pritisnut uzasom sputanosti slobodnog dotoka svijesti, bez kontakata prema bilo kakvoj vanjskoj, otvorenoj misli. Tesko.
Nikad osuncano selo uz sam rub jezera, ploca na truloj kuci, ovdje se rodio ... i depresija, sumornost, bezizglednost, nepokretnost, zrak koji boli, tezak, sjeda na dusu. To jezero je tamo negdje, selo odavno napusteno, a mi stvaramo isto oko sebe.. trudimo se preuzeti sav jad formirajuci neoosuncani klanac. Sve vise i vise.


Probudite se i pocnite sanjati. Sunce je jos uvijek tu negdje. I kisa pada stvarajuci duge. Razne, za svakog poneku. Na svim stranama, samo se okrenite oko sebe i krenite. Nadite bar jednu svoju kupolu, kupolu u bojama vase duge. Zrak ce biti laksi, vase noge brze, a mozda naide poneki pas. Nastani se pored vas i ostane zauvijek. Ako ikada osjetite da kupola mijenja boje u rutinske, ako ne budete mogli osmjehom popricati sa cetveronoznim cuvarkucom krenite dalje, trazite novu, samo vasu dugu. Ima dovoljno boja za sve. No treba ih zeljeti. I truditi se jako. Ili cete na kraju zivota imati samo Uznicke uspomene.

Realnost je subjektivna, proizvod je nase percepcije nas samih i svijeta oko nas. Mnoge nemoguce stvari postaju vrlo realne ako ih jako zelimo i trudimo se. To nije bijeg od sadasnjosti, to je bogatsvo zivota. Bez htijenja umiremo zivi. Kupamo se u onom strasnom jezeru. Na kraju nemamo sposobnost upijanja sunce ni kise, duge se vise ne stvaraju. Nestanemo rastopljeni jadnom otopinom. Snovi ostaju davno rasplinuti, zaboravljeni u nekoj mladosti.

Probudite se i pocnite sanjati. Svaka realnost je san i svaki san je realnost. Ovisi samo da li znate citati snove. Ako ne znate, obratite se Hawkmoon-u.

 

lunoprof @ 07:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 22, 2010
 

Da li ste ikada culi za Veliki Prasak ? I ono obrnuto od njega, kad se sve uvlaci, usisava, pada u neku samousisavajucu rupu ? Da li ste ikada pomislili kako moze doci do odstupanja rezultata, do cudnih posljedica, jer se nesto ili netko nije ponasao po pravilu, ocekivano ? Ja jesam.
Da li ste ikada pomislili kako je nas planet i mi sami posljedica nekih cudnih pojava i odstupanja ? Razmisljajuci o mnogo stvari najednom, shvativsi da nikako ne mogu pojmiti sve (za to bi mi trebalo beskonacno mnogo puta), sinulo mi je, kako je sve moguce, kako su svi u svemu uglavnom u pravu, a i nisu. Priznanje ispravnosti ovisi o vremenu i prostoru nastanka teorije i dodatno o nama, slusaocima, o nasem polozaju, o stanju nase svijesti u trenutku primanja neke informacije.  

Shvativsi da je sve relativno i beskonacno pomislih kako su sve teorije nastanka naseg svijeta tocne. Svi koji su mislili da je Zemlja ravna i zdusno branili taj stav bili su u pravu. Shvatila sam da su i oni koji su zastupali stav da je okrugla, sfericna ili kako god u pravu. Shvatila sam da svi mogu biti u pravu jer uglavnom svi imaju samo jednu, za sebe ispravnu tvrdnju u nekom trenutku, a trenutaka je puno, beskonacno. Shvatila sam da istina ovisi samo o onome tko ju prima, on odreduje da li je to moguce, da li je to ispravno ili ne.
Mnogo puta sam probala sagledati i shvatiti postanak i nestanak. Razmisljajuci stvorila sam svoju teoriju, meni jako privlacnu, mozda tocnu, a mozda i ne.  Iz nje je nastala ova prica.

Sinulo mi je, kako se u nekim okolnostima Planet Zemlja moze dovesti u stanje velikog praska, neovisno od ostatka svemira i opcepriznatih pravila. Primijetila sam kako nas planet zivi u zajednici sa ostalima iz Suncevog sistema i slicnog je ponasanja, bar u zadnje vrijeme. Postoji mogucnost njegovog usisavanja u crnu rupu, u koju, ne znam ni nakon duljeg razmisljanja, ali moze se dogoditi. Oni koji su Zemlju zamisljali kao ravnu, mozda su bili djelomicno ili potpuno u pravu, mozda je stvarno takva bila, pa se zaokruglila. Uglavnom, svi su bili u pravu ili sada jesu, samo to jos nisu shvatili. Ispricati cu vam pricu koja ce sve to uciniti vjerojatnim.
Negdje davno, iza pet svemira zivjela je jedna Mala Zvijezda. Bila je jako tuzna i sama. Plakala je tako dugi niz godina, bivala sve manje sjajna, sve vise se povlaceci u sebe. Pregolema tuga se vise nije mogla zaustaviti. Nisu vise pomagale ni velike posiljke antidepresiva koje su beskonacni niz godina plutajuci svemirom isporucivane Maloj Zvijezdi. Od samoce povlacila se u sebe, njen zar je nestajao ugusen silnim suzama. Kako je ipak bila rijec o zvijezdi, pocela je nastajati crna rupa. Svi djelici poceli su se usukavati, nestajati prema crnilu. Nevidenom snagom rupa je usisavala, postavsi toliko velika i snazna da su u nju poceli upadati komadici nekih jako udaljenih zvijezda. Mala Zvijezda bijase sve sretnija i sretnija konacno dobivsi drustvo. No znala je da potonuce u mrak ne moze vise zaustaviti. Pregolema tuga bila je bespotrebna, no ta je spoznja dosla prekasno. Drustvo je stizalo, sada kada ona ima dovoljno snage privuci ih. Nacas je pomislila kako moze velikim htjenjem zaustiviti sirenje crne rupe, srce joj je naglo zatreptalo od te pomisli. No nije se moglo. Mala Zvijezda otisla je u mrak crne rupe sretna sto konacno ima drustvo. Nitko nije primijetio izletanje Srca Male Zvijezde snagom iz novonastalog uzitka. Odvojivsi se od mracne strane S.M.Z. zaplovilo je svemirom zadrzavsi snagu privlacnosti koju samo crna rupa moze imati.   Tako je nastao prvi poremecaj.
Na nekom drugom mjestu, jako daleko od Male Zvijezde, zivjela je Zvijezda GX. Stalno se smijala odasiljajuci sretne poruke u svemir. Zabavljala je skoro citavu Galaksiju. Okolne Zvijezde iscekivale su njezine poruke sa nestrpljivoscu. Uljepsavala im je vrijeme. No njoj nitko nikada nije slao poruke. Dugo vremena je zabavljajuci sebe salama i posalicama, zabavljala okolinu. Cinivsi sebe sretnom, cinila je to i svojoj okolini. Ipak, glasno se smijati nije imala potrebe. Unutra, u sebi bila je mirna i zadovoljna. Nista posebno nije ocekivala od susjeda iz galaksije. U nekom trenutku primijetila je nepoznat signal, anomaliju koja se kretala prema njoj. Nenavikla primati proucavala je dugo njezinu putanju. Trebala je dosta cekati, nekako je bila spora. Sve vise preokupirana tom nepoznanicom zeljnije je iscekivala njen dolazak. Uzbudena iscekivanjem, ponekad je zaboravljala slati saljive poruke. Konacno, odjednom, signal je stigao. Stigla je saljiva poruka iz trece galaksije po redu. GX je bila dosta stara zvijezda, potpuno nenavikla na primanje poruka. Trajalo je tako dugo jer je poruka stigla iz daleka. Primivsi ju, pocela se grohotom smijati, sjecajuci se mladosti i dogadaja kojima se ona salila slavsi svoju poruku. Nije se mogla zaustaviti. LOL LOL LOL… Pocela je pulsirati, ispocetka malo, a onda sve vise i vise sve dok se prvi vanjski sloj nije odlijepio i otisao u svemir. I jos jedan malo kasnije.. I jos jedan jos kasnije..  Onda je dosla slijedeca poruka iz jos jedne galaksije. Zvijezda GX je odgovorila. Smijeh se polako smirivao, a GX je postala zadovoljnjija i sretnija od uobicajenog, no ne vise i euforicna. Nastavila je odasiljati i primati poruke uveseljavajuci sebe, okolinu i one daleke. Primljenima se posebno radovala, a stizale su sve cesce. Posjedovati strpljenje, truditi se, kad tad ti se vrati, spoznala je pravovremeno. Malo manja nego u mladosti, no svjesna ljepote dvostrane komunikacije, odasiljajuci i primajuci, nije zalila gubitak vanjskog sloja sjaja. Komunicirala je jos jako mnogo vremena. Slojevi, lagano sferni, skoro ravni, kao ljuske, odlijepljeni prvim naletom eksitacije izazvanom novim uzitkom, odletjevsi putovali su svemirom kroz galaksije noseci ljepotu smijeha i zabave GX mladosti.   Tako je nastao drugi poremecaj.
Dogodio se prasak sasvim nenadano. Eksplozija koja je razdijelila citavu Zvijezdu na mnogo komada. Tako nesto bilo je za ocekivati. Ne moze se netko tako dugo napuhavati bez strasnih posljedica. Nije se dala dozvati pameti. Mislila je da je upila pamet svih galaksija. Najpametnija, najveca, najljepsa,…. Sama sebi vise nije znala koji naziv bi dala, a zvala se samo HVJK. Svi su odahnuli kad se raspala, nestalo je pritiska u okolini. Mogli su mirno dalje zivjeti svoju vjecnost. Ipak, iznenadili su se kad ih je obuzela kisa malih komada. Trgnuvsi se od silnih udaraca, kao od krupnije krupe nisu primijetili dva velika koja su izasla iz njihove galaksije naglo nestajuci u beskraju. Zvijezda HVJK je bila toliko puna sebe da se veliki komadi nisu uspjeli promijeniti eksplozijom. Putovali su odbojni, no medusobno se privlaceci, kao sto se svima svidaju slicni. Plutali su svemirima sve dalje od prvobitnog sazvjezda. Tako je nastao treci poremecaj.
Maleni patuljak QWERTY nalazio se na samom rubu galaksije. Bio je sretan gledajuci oko sebe, upijajuci znanja koja su u pregrstima stizala odasvud. Dobre stvari prenosio je okolini. Tu na rubu, sluzio je kao filter, kao obrana od loseg svim svojim zvijezdicama u susjedstvu. Gomila smeca i hrpa leteceg kamenja bijase jedina veca smetnja. Stalno su ga udarali meteoriti pomalo nagrizavsi i ostecujuci mu povrsinu. No on je bio predan svom bitku. Izdrzavao je sve kise padajucih cuda postojano, dalje skupljajuci informacije prenosio pozitivno. Sve je bilo u redu dok jednog dana nije naisao jedan ogroman, nadasve brz meteor koji ga je izbacio iz ravnoteze. QWERTY je od siline udarca prvo zadobio ogromnu pukotinu koja je nezaustavljivo rasla. Nije izdrzao, makar se jako trudio. Naprosto ga je raspolovio taj dodos. Izgubivsi ravnotezu, rascijepljen poceo je svoja dva puta, jedan lijevo i jedan desno, nasuprotno. Lijevi QWERTY je dosta dugo izdrzavao no putovanje nije bilo ono na sto je navikao pa se sve vise trosio i smanjivao. Desni QWERTY se raspao vrlo brzo na desetak dijelova koji su svaki krenuli na svoju stranu, neki konusnih oblika, a neki kao ostecene kugle. Neki vise sliceci na vrhove klaunovih sesira… Tako je nastao cetvrti poremecaj.
...

Sjecate se price o Romeu i Juliji ? Sigurno se sjecate, tu pricu svi znaju. Jedna zvjezdana legenda posve je identicna u svojoj biti nasoj opcepoznatoj prici. Moguce je kako je bas ona prototip svima nama poznate price. Moguce je, zvijezde su puno starije od nas. Prica o Romeu i Juliji je mozda samo prica o X-ici  i Y-onu Shakespeare-ovski preradena i ispricana na nama prihvatljiv nacin. Par zvijezda, sasvim mladih, zaljubilo se na prvi odsjaj… necu vam pricati tu pricu, ionako ju znate.. no nepoznati dio je da su X-ca i Y-psilon uspjeli jedan drugog dodirnuti, od siline zajednickog sjaja sve je pregorilo. Zajedno su se najednom ugasili. Naprosto su se slijepili i sagorjeli. Naravno, sto bi drugo, zvjezdani put  u crni tunel koji je vodio ka crnoj rupi se otvorio. Poceli su propadati neslucenom brzinom. No nisu imale uobicajen oblik te su stalno udarali u stijenke. Iznenada su osjetili promijenu. Nadovsi se u drugom tunelu, pogodili su bas u otvor za slucaj nuzde. Ugledali su bljesak na izlazu. Bijelo bljestavilo. Izasli su prakticno katapultirani u svjetlost od koje nista nisu mogli u prvi cas razabrati. Prvo vrijeme dezorijentirani odlucili su samo ici naprijed. Ubrzo su se poceli snalaziti i kretati sve vise svjesno odabranom putanjom. Put ih je vodio u druga sazvijezda. Tako je nastao x-ti poremecaj.
Mogla bih vam ispricati jos mnogo prica o poremecajima koji su se dogodili, beskonacno mnogo. I o onima koji ce se tek dogoditi. Nitko od nas ne sumnja, ili bolje receno vecina nas ne sumnja. Naprosto vjerujemo, mjesta sumnji ne bi smjelo biti. Bezbroj raznih prica i sudbina, sve razlicite, a istovremeno jednake. Bezbroj vjerovanja, bezbroj istina. Cemu sumnjati ?
Svaka prica za sebe u svom realnom prostoru i vremenu predstavlja bezvremensku apsolutnu istinu. Sve ne bi mogle stati u ovu pricu jer ona nije beskonacna. ..   

A zanima nas i sto je bilo dalje… dakle..
Centralni dogadaj, nama najbitniji, dogodio se kad je vise lutajucih posljedica poremecaja doslo u nasu galaksiju. I to u isto vrijeme. Samo taj susret je bitan za nasu pricu. Susreli su se lagano lebdeci, osjecali privlacnost najmanjeg leteceg komada medu njima, Srca Male Zvijezde. Nevjerojatna privlacnost i snaga koja je iz njega izbijala opcinila je sve pristigle svemirske putnike. Svejedno je bilo iz kojeg vremena i prostora dolaze, kakva iskustva su putem upili, da li su poveli nekog Zvjezdostopera, naprosto je sve bilo svejedno. Nitko nije htio dalje. Srce Male Zvijezde imalo je magicnu privlacnost, dalje je pulsiralo, sto ih je bilo vise, sve jace. Zvalo ih je da mu se priblize. Blizina je pojacavala htjenje. Stvarali su sve vecu i vecu tvorevinu svojim svemirskim tijelima prepunim razlicitosti. Stapajuci se, mijesali su iskustva stecena u razlicitim prostorima i vremenima stvarajuci novu cjelinu, bivali sve tromiji. Poceli su kruziti oko Sunca formirajuci tvorevinu koja je sve vise licila na Planetu Zemlju. Svatko se uglavio na neko mjesto, savrsen Puzzle. Sjeverni i juzni Pol formirali su HVJK komadi, tako odbojni za sebi iste, a obicno privlacni suprotnima. Ostali su se porazmjestali kako je kome doslo, ponekad i jedan na drugom. Nisu pazili na svoju proslost i karaktere, Srce Male Zvijezde bilo je jedino sto ih je vezivalo. Masa je bivala sve veca. Ako se pojavila pokoja neravnina ispunile su je suze srece Srca Male Zvijezde. Mora, slane suze, proizvod centra Planete vezivao je svemirske putnike svojom voljom ukotvljene na doku Srca Male Zvijezde...
Tako je pocela svoj zivot Planeta Zemlja. Nastao je 10 na x-tu poremecaj po redu, s tim da je x beskonacan broj.  
Nakon prve srece poslije sjedinjenja uslijedio je turbulentan period. Samotni putnici privikavali su se jedni na druge, ponekad svadajuci se, ponekad ljubeci. Ipak su bili tako razliciti, naizgled nespojivi u vremenu i prostoru. Zvjezdostoperi su spasavali situaciju. Sve vise su putovali sa jednog dijela na drugi pricajuci novoupoznatima dogodovstine i iskustva prijasnjih domacina. Trebalo je dosta vremena da Oni Koji Su Obozavali Srce Male Zvijezde pocnu postovati jedni druge. Zvjezdostoperi su u tome odigrali kljucnu ulogu. No, kao sto smo i sami svjesni dug je put do apsolutnog uspjeha Zvjezdostopera. Ja ne sumnjam u njihovu upornost i volju, a mozda spadam u njima slicne, ili mozda ne. Sve je istina. Zelja mi je samo da Srce Male Zvijezde zadrzi svoju beskonacnu privlacnost i pokloni  nam potrebno vrijeme kako bi Samotnjaci shvatili da jedino kao cjelina mogu ostati ukotvljeni na dokovima Srca Male Zvijezde. 
 
Ova prica nema kraj ni pocetak. Ovakvih prica ima beskraj. Poremecaja ima beskraj. Ovisi samo kako ih promatramo. Ovisi samo kako dozivljavamo kraj i kako dozivljavamo pocetak.
I sto je u stvari kraj ? Mozda nov pocetak ? Ili je pocetak mozda, novi kraj ?
Mogucnosti su beskrajne, predvidive, nepredvidive i mijesane. Treba zaboraviti vrijeme i prostor, naprosto zivjeti SADA ma u kojem vremenu ili prostoru to bilo. 
Na kraju ili na pocetku ne smijemo zaboraviti mogucnost pojave poremecaja 10 na (x+1) gdje je x beskonacan broj. Ako se dogodi, ceka nas dugo lutanje kroz galaksije na krhotinama nase planete dok se ponovo ne ukotvimo. Mozda je to dobro ili mozda nije. Sve je istina. Stvar je samo kako na nju gledamo sada.
 
** Zbog redoslijeda poremecaja, za Planetu Zemlju broj 10 je povijesno vazan broj. Zato je postao baza svih sadasnjih brojeva. Dugo je trebalo da se to shvati, no konacno je dekadni sistem na Planeti Zemlji prihvacen kao bazni, sto je jedan od glavnih dokaza u autenticnost ove price – opaska Aut.

lunoprof @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Madaga je zavrsio fakultet. Poodavno. Zivio je u gradu nedaleko od mjesta gdje je odrastao.
Nadobudan kakva samo mladost moze biti krenuo je nakon zavrsene gimnazije u grad po vjecnu srecu i uspjeh. Skola, uci sine, to je buducnost, samo tako mozes nesto postici. Sretan i uplasen spakirao je svoje stvari i krenuo osvojiti svijet. Mjesecima prije su ga tapsali, hvalili kako je izuzetno pametan, poseban, kao da nitko prije njega nije postigao takvo savrsenstvo uspjeha. Skoro da je i sam u to povjerovao.


Usavsi u narandastu, velicanstvenu zgradu sa neobicno velikim vratima koja su neopisivo gutala hrabrost poceo je svoj samostalni zivotni odabir. Jedna, pa druga vrata za divove polako su se iza njega zatvarala. Oporavivsi se od prvog soka, napustivsi onaj svijet vani, poceo se ogledati oko sebe. Mnostvo Posebnih kretalo se po hodnicima, stubistem za kraljeve penjalo u nepoznate odaje. Pocetnici-Posebni zastali su gdje i on. Neki sa strahom, neki prepotentno gledajuci oko sebe, misleci valjda kako su jos uvijek vani, medu Obicnima.
Na drugoj strani Trga kao da je lebdila druga tirkizna zgrada, misleci da je jos vaznija od prve, jako, jako vazne. No vrata su imala samo pet metara. Istog dana su i njeni Pocetnici-Posebni zbunjeno ulazili.
Stanica Vlakovoza nije se vidjela, samo je jedan turbo Prop-Skok elevator iskakao na sredini Trga. Neki gradovi su imali vodoskoke, ali grad Posebnih nije imao potrebe za tim. Umjesto puno malih strcaljki zvjezdastog rasporeda centralno mjesto zauzeo je cuveni Prop-Skok. Iz njega su u skupinama iskakali Posebni, razilazeci se po izlasku brzo, jako brzo, zureci svaki u svoju pomalo uzvisenu zgradu.


Tih par godina Posebnog zivota osjetili su svu uzvisenost svog postojanja. Dubokoumno ronili po knjigama prepunim slova i brojeva. Ispijali nacrtane zvrcke i pivo. Htjeli su svoju narandastu diplomu, ona im je omogucavala ponovni ulazak u Prop-Skok. Na drugoj strani trga borili su se za tirkiznu. Takoder su pili pivo, ali tirkizno.
Posebni su se razlikovali po bojama. Dostici zavrsno priznanje bilo je vise naporno nego zahtjevno. Sto su duze boravili u polulebdecim zgradama boja im se sve vise mijenjala. U Prop-Skok ce slijedeci put moci uci tek kad im zjenice postignu potrebnu, dovoljno intenzivnu boju, znali su.


Svakog proljeca, na jedan, posebno odabran dan, prepun sunca izlazili su svi. Tirkizna i narandasta zgrada zjapila je prazna. Ama bas nitko nije htio propustiti taj trenutak. Na centralnom Trgu nastajalo je sarenilo. Komisija u sasvim bijelom, sa sarenim licima stajala je u spaliru cekajuci obojene oci. One koji su smatrali svoj pogled ispravnog intenziteta boje. Sarena masa napeto je promatrala, uz pokoji uzdah, popratila zahtjeve za ulaskom u Prop-Skok. Nezadovoljavajuce boje skruseno su se vracale,mijesajuci se sa gomilom nespremih. Elevator su punili Intenzivni. Prop-Skok je samostalno zakljucivao o dovoljnosti narandasto-tirkizne boje. Osjetivsi se pun ili je propao ili skocio do neslucenih visina. Nikom nije bilo jasno kako zna kad je dovoljno, ni zasto jednom skoci, a drugi put propadne do Vlakovoza.

Samo Zavrseni su znali, no tada je vec bilo odluceno. Saznali su konacno kako je svejedno, na izlasku je morao svatko krenuti svojim putem….

Onaj vodoskok, koji je trebao biti na Trgu, pobjegao je i gore i dole. Zakoracivsi iz Prop-Skoka osjetili su polijevanje hladnom vodom. Dugo je trajalo, sve dok se sva boja nije oprala. Narandasta i tirkizna su nestale, uglavnom su postajali boje mlade breskve. Nije vise bilo bitno da li su prethodno bili narandasti ili tirkizni. Konacno su dobili svoj oblik i pravu boju, boju nezrelog voca.
No poneko je dobio boju trule sljive, bez obzira na pocetnu boju. Posljedica lose kvalitete ili Posebnog-pocetnika ili stecene boje, nikad necemo znati. Naprosto losa kvaliteta supstance ili intolerancija na dodatke.


Tek sada se mogla primijetiti stvarna razlika medu Posebnima-Zavrsenima. Boja toplog nektarskog voca prekrasnog mirisa sirila se kao oblak svugdje gdje su hodali ponosno drzeci jednu malu karticu, narandastu ili tirkiznu, svejedno.
Onih par, boje trule sljive nisu im mogli pokvariti unutrasnje zadovoljstvo znanja i ponosa svoje boje. Za sljivaste boja nije postojala, njihova kartica nije zadrzala svejedno koju boju, pocela je kisati i mirisati na trulez vrlo brzo. Njima mozda nije bilo to vazno, no boju svejedno nisu imali. Kako god da im je dalje krenulo, da li su pocetno bili narandasti ili tirkizni, a bilo i jednih i drugih, njihove male kartice nisu vise bile vrijedne nicijeg divljenja. Nestale su.
Nadam se da ce i sljivasti nestati. Proizvesti nestajanjem tako dobru rakiju da se njihovo nestajanje moze sa radoscu popratiti.


Cuvajte sa ponosom svoje kartice u boji. Oni nesto znace vama. Proizvod su posebnosti koju ste imali, a ako se potrudite naci cete ju i sad. Cuvajte ih s ponosom, samo visoko uzdignute kartice u boji vrijede uvijek. Svejedno je koje su boje, one su vase zauvijek.

A cini mi se, cula sam negdje, dosta neprovjereno, kako ce se njihovim pokazivanjem moci besplatno dobiti stvarno kvalitetna sljiva.
Madaga ceka Party. Do tada s ponosom cuva svoju karticu u boji. I zivi svoj najbolji, bojom ispunjen zivot. Svejedno kojom bojom.    


lunoprof @ 08:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 21, 2010


Johana je imala najbolju prijateljicu. Poslije skole ostajale su zajedno, igrajaci se. Njih dvije smisljale su svasta. Uvele su posebnu novu igru. Ubrzo je postala najpopularnija u skoli. Drustvo ih je obozavalo. Uvijek vesele i nasmijane pozivane su na sve party-je. Nijedan koncert nije ostao propusten. Sve je bilo u najboljem redu dok Johana nije morala otici u drugi grad, sa mamom. Naprosto su se jednog dana odselile. Usred skolske godine. 
Druge godine u gimnaziji Mariano je zauzeo Johaninu klupu. Osim klupe i prijateljica je uskoro osvojena. 
Ljeto iza toga Johana je dosla bez mame. Nije bilo isto. Kuca u kojoj je odrasla izgledala je drugacije, a nista se nije promijenilo. Soba je pricala druge price. Prijateljica nije vise imala vremena za druzenje. Prica sa Marianom postala je vrlo ozbiljna. Vidjele su se, popile kavu, nasmijale starim dogodovstinama. Matura je bila iza njih. No Johana je saznala kako su sve Marianu neprihvatljive aktivnosti njene prijateljice posljedica druzenja s njom. Stvarno su bile bliske, prijateljica joj je sve ispricala. Za neke aktivnosti nije ni znala. Svejedno nije imala zelju demantirati ih. 
Prijateljica je imala cilj zivota nadohvat ruke. Nije ga htjela propustiti. Pravi prijatelji su tu kad zatreba. Nisu se vise druzile, prijateljici je trebala pomoc u ostvarenju zivotnog sna, a to je bio uvjet. 
Zacrtano, sve predvidljivo, poznato, kucica, auto, Mariano, djeca, bilo je sve sto je tada zeljela. Konvencija ispunjena. Iznenadenja nije moglo biti. I svi oko nje su to smatrali pravom vrijednosti u pravo vrijeme. 

Johana se opet nasla u cudu, a mislila je kako sad vec puno zna. Vrijeme i mjesto odreduje vrijednost. Odbacivsi jedno, zaradujes drugu vrijednost. Da li je to potrebno ? Moze li drugacije ? 
Nije ni bitno, vazno je jedino novootkrovenje vrijednosti. Vrijednost neceg ovisi o covjeku. Nove varijable pojavile se u Johaninoj funkciji vrijeme – vrijednost.     Mjesto i cilj.
Prijateljicina funkcija izgubila je varijablu, postajala je konstantnija.
 
Ljeto je ipak bilo lijepo. Johanine vrijednosti postavljene poodavno nisu se mijenjale bitno, samo nadogradivale. Njena funkcija sve vise se crtala eksponencijalno. Voljela je zivot i ljude. I oni su voljeli nju. Bila je lijepa. Morala je biti, kad joj osmjeha nikad nije nedostajalo. Interesiralo ju je mnogo toga. Radovala se zivotu.

Bas onaj Boran iza ugla, taj ju je posebno zabavljao. Pricali su o mnogocemu, toliko stvari su zeljeli znati. No druzili su se sa svima. Zelje, povjeravali su, ipak, uglavnom jedno drugom. Nikako nije stizala, zeljela je sve. 
Ovo ljeto bijase uvod. Jutra je provodila na verandi, sa tatom. 
Nisu mnogo razgovarali, no razumjeli su se. Ona je morala dalje. Bilo je jos mnogo toga sto je zeljela probati. 
Zeljela je iscrtati svoju funkciju. Funkciju sa sve vise nepoznanica. Naci nove varijable. 

A matematika joj je isla, funkcija se sve vise otvarala.


lunoprof @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Ponekad je tesko odrediti kolika je vrijednost necega. Johana je imala s tim problema od malih nogu.
Svako jutro tesko se ustajala, zimi pogotovo. Vani je tada bilo mracno, a svi su od ocekivali sasvim budno ponasanje tj. ono sto su zvali tako. Nije marila, pravila se mala, ne micuci se previse, proucavala vrlo pazljivo jutarnji svijet. Mama i tata su ustajali, budili nju poljupcem. Zatim naglo poceli izbezumljeno trcati po kuci, peruci zube, tusirajuci se, ulazeci i izlazeci iz kupaone, oblaceci sebe i nju odjecom nadenom netom zavrsenom potragom. Svako jutro kaos, zimski ili proljetni, svejedno. To ludesanje se valjda podrazumjevalo kao budno stanje. Johana nije previse marila sto svi misle kako je polubudna. Nije imala zelju pridruziti se bessmjernom kretanju. 
Bila je sigurna u ljubav kako samo maleni mogu biti. Stvarno je trebalo u to biti siguran, nicim se nije dalo naslutiti. Cekala je utrcavanje u auto. Vracanje po zaboravljene stvari. Malo galame, tek toliko, rasprava kao uvod u uobicajen dan. Ona je izlazila prva, nakon dva bloka, par stotina metara. Pitala se zasto jutrom ne ide pjesice, a u neko drugo doba mora hodati puno dalje. Rekli su, radi zdravlja. Nije shvacala zasto su nejutarnja hodanja zdrava. To hodanje po zraku imalo je svoje vrijednosti vrlo vazne mami i tati, a ona ih je voljela. 
Vrijednost istog nije uvijek identicna. To je stvarno pokusavala razumjeti. Jutrom su vrijednosti bile drugacije. Shvatila je postojanje poveznice vrijednost – vrijeme od malih nogu, no nije znala sto o cemu ovisi.
Vozila se tih par blokova i kad je bilo lijepo i kad je stvarno vladao mrak i mraz. Proucavavsi svako jutro kaos nadala se jednog dana shvatiti smisao tih jutarnjih mucenja. Pitala ih je gdje oni idu ? Rekli su na posao. Tim svakodnevnim izletom nisu izgledali bas najsretnije, ali isli su i dalje . Naucili su je kako ‘sada’ mora biti poslusna, a kad odraste moci ce sama odlucivati. Vjerovala im je, ipak je jos bila mala. Moras tako i tako, to je za tvoje dobro, cula je cesto. Ili su naprosto rekli, a ona je radila ne shvacajuci odmah zasto. Kao ovo jutarnje dizanje s vrticem. Nije vidjela svrhu tih odlazaka.
 
Razmisljajuci, dosla je do kljucnog pitanja. Zasto vi morate ici bas svaki dan na posao ? Zar ne bi bilo ljepse da se odemo zajedno negdje drugdje igrati ?
Moramo raditi, da bi imali novaca za zivot. Svaki dan, jer svaki dan trebamo jesti, a treba nam i za sto sta drugo. Moramo zaraditi svoju placu. Tako su njih troje nastavili svako jutro ustajati. Mislila je, sve je jasno, moras zaraditi. Konacno je bila zadovoljna pocevsi razumjevati svijet oko sebe. Lakse je podnosila ustajanja, imala su smisao.
Jednu opustenu subotu, za doruckom uz silne tanjurice svega, birajuci prave pahuljice pitala ih je : Kolika je moja placa ?
Srecom tata nije nista jeo, vec je presao na kavu. Malo se zagrcnuo, krajickom oka trznuvsi, prvo iznenadio, pa odmah zatim pomislio, nije to ni tako lose, djetetu ce biti bolje ako vec sada razmislja u skladu sa civilizacijom u kojoj zivi. Mama je odmah pitala, kakva placa ? Zna ona, tu se nesto desava. Pa, kaze Johana nimalo zbunjena, koliko ja zaradujem u vrticu ?
Kako mislis koliko zaradujes ? Pa vi svako jutro morate na posao da bi zaradili, pa onda dobijete novce. Ja moram u vrtic, a nitko mi nikada nije rekao kolika je moja placa. To nije pravedno, ja bih to zeljela znati. 
Pa u vrticu se ne zaraduje, kaze mama. A zasto onda moram ici ? Vi morate samo ono gdje zaradujete. Ja moram u vrtic, a kazes mi da ne dobivam placu. Mogu li ja prestati ici u vrtic ako me ne placaju ? 
I tako je vrijednost vrtica postala nejasna.


A Johana je sve vise shvacala svijet oko sebe, pocela je odrastati. Nejasno, to je valjda zivot.

lunoprof @ 07:43 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 20, 2010
 
Probudila sam se kad je pao mrak. Zaspala sam popodne. Spavala sam dugo. Premor. Zamor dogadajima. Otvorivsi oci vidjela sam bijeli okvir prozora i tamno plavo nebo u njemu. Boja posebna, celicna, celicno-crno-plava. Vedro nocno nebo. Nisam bila iznenadena duzinom sna.
Obasjana suncem, upijajuci toplinu sobnih zidova, kroz poluotvorene oci, lezeci, opustala sam se ocekujuci san. Igra svijetlosti sunca i sjenke oblaka na zidovima boje tropskog voca podsjetila me na gornjogradske ulice. Setala sam njima, slike Zagreba kakvog volim izmjenjivale su se. Ostala sam dugo podno grickog topa gledajuci krovove Donjeg grada, krovove bljestece, obojene, mokre, obasjane suncem. Zelenu kupolu Oktogona, cudesnu crvenu i tamnije crvenu, poneku metalnu boju krova na plavoj nebeskoj podlozi. U daljini poznati neboderi presijavaju sunce. I neki nepoznati, novi. Kao gljive poslije kise, naglo narasle, sjajne. Danas popodne su zasigurno bili takvi. Sanjala kasnije, u snu, nisam.
Sunce je oko dva popodne zagospodarilo nebom rastjeravsi sve oblake. Borilo se par sati sa nekolicinom preostalih prljavo bijelih samaca ne odustajuci sve dok posljednji nije nestao. Sjalo je beskrajno jako, zasljepljujuce, uspavljujuci me iznenada kao sto se i pojavilo. Nisam mogla izdrzati. Morala sam leci i spavati. Naglo Sunce izaziva neodoljivu potrebu za snom. Upije svu snagu.
Podignem glavu, jos snena, ugledam ga. Smjesak, onako blag, obecavajuci, na mom licu ne prestaje. Gledam, podizuci se jos malo. Bradu stavljam na prozorsku klupcicu. Smijesio se i on meni, seretski, sigurna sam bila. Skrenem pogled kako bih ponovnim provjerila da li je doslo to vrijeme. Vrijeme mladog mjeseca, mladka. Nisam imala potrebu odmah ustati. Mladahan, sjajan i tanak bljestao je stotinu puta jace no inace, a noc tek sto je pala. Smijesila sam mu se glave naslonjene podno prozora. Glavno da je stigao. Sad kad je tu sve ce biti drugacije. Nekoliko dana razmisljam intenzivno o njegovom dolasku i vremenu koje nosi sa sobom. Ugledavsi ga danas, osjetila sam ispravnost price moje prijateljice. On ce stvarno uspjeti. On ce sve promijeniti. Tako je mlad, no izgleda tako snazan kako nikad nije izgledao. Sjaji jace nego inace. On ce donijeti neophodnu snagu. Energija kojom obasjava zemlju osjetila se. Njoj je dosao ranije, mozda jos jucer. Drago mi je.
Izasla sam s prijateljima, kratko, malo druzenje uz neko pice. Pred kucom, zastala sam. Kupola je tako velika i tamna. Dominirao je okolinom. A tako je mlad. Znala sam da me gleda. Pratio me dok sam vozila, pazljivo. Osjecaj cuvanosti nije me napustao.
Na povratku, u mojoj ulici, izasavsi iz auta upijala sam njegovu svjetlost. Smjestio se cekajuci me u produzetku ulice, sasvim sam, lijep. Smjesila sam se, sretna sto je konacno tu, sto me ceka, pogleda ni na trenutak odvajajuci hodala prema ulazu. Voli me, znala sam, kao i ja njega.
Nase vrijeme je doslo. Obasjavsi me danas, prateci me, pazeci me, smjeskajuci se, poklonio mi je krila. Sve ce sada biti bolje. Ponekad ce morati otici, ali vratiti ce se zasigurno, sa smjeskom za mene biti tu. Mozda cu i ja na kratko otputovati, no snaga njegovih zraka, krila koja su mi danas poklonjena ostati ce zauvijek sa mnom. Vezali smo se neraskidivom vezom, mjesecevom sponom, snaznom, obecavajucom. Neka nova, bolja buducnost je pred nama, buducnost prepuna carobne lunine svjetlosti. Paziti cemo jedno drugog.
Hvala ti, draga prijateljice, sto si me upozorila na njegov dolazak. Stvarno je beskrajno lijep, mlad i snazan. Danas smo se uistinu upoznali. Poklonio mi je krila. Zaljubila sam se.
Voljeti cu ga isto kao sto si ga i ti jucer voljela.
Zelja ce mi biti snazna. Ispuniti ce se sva nasa htjenja. Dovoljan je za sve nas.




lunoprof @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Hrliti s onu stranu duge
                                           It's got to be perfect

Shvatih, to je ono gdje zelim. To je to, prolaz ispod duge. To je ludilo boja otvorenih ispod tmastih oblaka. 
Otvorilo se plamtece nebo. Lovila sam ga pretvarajuci cestu u crtu. Savrsenstvo ispunjenja svime. Punjenje jurecim zvukom utopljenim u plam zamiruceg dana. Proslava osjetila. Nabujale emocije. Pjesma zivota.

It's got to be perfect

Onda je ok. Drzi mi paznju. Zahtjevno je. Zabavlja me.  
Ako zelim upijati svim svojim culima obuzima  me zadovoljstvo.
Ako je to to,  ... ako osjecam
Ljudi, dogadaji, planovi, htjenja .... It's got to be perfect

Znam sto zelim .. . 
Prelazak iz plamteceg u zvjezdastu tamu. Novi svijet iznad sebe brzinom misli. Kupola goruceg sunca pretvorila se u smirajnu sa netom ozivjelim svjetlima. Novi svijet. Vise svjetova, vise zivota istovremeno. Prelaske. Sve. 

Proci ispod duge. Uci u kupolu. Sresti zanimljivog zabavljaca koji zna puteve. Uci u druge.. gdje je sve isto i ponovo zanimljivo jer je razlicito. Moci osjecati. Zeljeti ispunjenje. Upijati. Zeljeti sve.

Jednostavno je ... trazim.. znam

It's got to be perfect.
It's got to be worth it. Too many people take second best. But I won't take anything less

It's got to be Perfect



lunoprof @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Nirvana u mislima


Zora, danas, bljestava, dugo nedozivljeno… zapis od ujutro, pismo prijatelju
 
Rano sam legla i zaspala, no zora je zato bila moja. Saljem ti fotkice, ipak malo kasnije, nisam se sjetila odmah podijeliti divotu. Toplo je, sunce bljestavo, more sjaji, osjecas sunceve zrake na kozi, a sum valova smiruje. Nigdje glasa, samo more.
Ne mogu jos prestati sa ustajanjem, dva dana sam bez pritiska, no valjda po noci zaboravim da me ne ceka kaos i probudim se kao da je obican dan. Kad postanem svjesna da je ured daleko prekasno je za nastavak snova. Sanjam budna, a to je nesto sto obozavam, to stanje kad ne znas stvarno gdje si, a prisutan si, lebdece.
Ne znam sto sam fotkala, ne vidim od bljestavila. Upravo prolazi koca sa jatom galebova koji ju slijedi. Dobar ulov, izgleda. Galebovi se smiju i kruze oko broda. Ima ih puno, mladi su. Jucer su, dok sam spavala-sanjala-lezala na terasi letjeli preko mene, skoro na dohvat, nisko. Tek da ne udare krov kuce.
Hidrogliser se cuje, ne vidim ga od zelenila, more kao ulje. Jutarnji vjetric skoro nestao. I ne cuju su ljudi, dan odmice, a lijepo je, jos uvijek. Mirno.
 


Tribute to mladost
 


Jutro, nije vise tako rano. Velika gospa, 15.08., nestalo je ljetne vrucine koja je do pred dva dana jos bila tu. Jos jedno ljeto polako odlazi.
Sinoc, izlazak, riva, zabava, drustvo.. skoro pa zaboravljeno vrijeme ponovo dozivljeno. Uredivanje, malo sminke, namjesti kosu, pa setnja do rive, smijeh, pivo u kaficu prije koncerta. Vazni zenski razgovori. Zurba i kasnjenje na pocetak. Tribute to Janis Joplin by Zdenka Kovacicek.
Gore vec pocinje svirka, zurimo, a ispred crkve, na skolskom dvoristu, uspomene na djetinjstvo, na sve one divne velike prijatelje, na razbita koljena... prolazim kao da uspomene nisu tu, kroz njih, kroz oblak sjecanja prema danasnjem cilju, muzici koja zraci.. polako, probijajuci se kroz gomilu uspijem ugledati zenu koja svojim glasom brise svoje godine, snazno, s dusom... prekrasno, uzivam, svaki ton ulazi u dusu, dugo vec nisam bila na tako dobrom koncertu. Ima mlade gosce, prekrasne glasove postavlja oko sebe i ne gubi, svatko ima svoju vrijednost, svaki glas treperi i dira..
Bis, jos, i jos, i na kraju a'capelo, njih tri i Bobby McGee..
Jos jednom setnja rivom, jedno pice, pa cemo na spavanje. Zadovoljne dogadajima, ispunjene, no prerano je da bi nam se prekidalo trenutak.
Smijeh, naprosto radost sto smo zivi. Sjedimo na mostu, kultni seoski kafic Barbara... koji je tvoj brod... 131.. vidis onaj tamo.. hocemo li sutra negdje... moze, ne znam, a gdje.. sve je dobro, mir u dusi, bez zavisti tudoj sreci, lijepo ti je, da, drago mi je i meni je lijepo zato sto je tebi tako. Skidanje zenskih cipela, bosonoge, polako, vrteci se, uzivajuci zivot idemo kuci..
Skrecemo sa ceste na putic uz obalu. Prema plazi, uz more, opet se cuje neka muzika. Pred nama guzva, muzika se cuje sve glasnije.
Techno, ja volim techno kazem, ja volim sve... bez rijeci, samo pogled, osmjeh i skretanje sasvim malo, par metara do bine za ples.. i to je to... krece ritam.. dosta ljudi stoji, neki se lagano njisu, prate beat.. ima mjesta, samo to mi treba, mjesta za dusu... i pocinjem i ne stajem i sve krecemo, neke sporije, neke odmah..
Muzika je nosila mene, moje ruke, noge, sve.. satima, neki klinci su prisli, mladi muzjaci, no pristojni, valjda i oni zeljni slobode pokazivanja onog sto volis, uzivanje.. Plesala sam i plesala i zaboravila sve oko sebe, samo ritam.
Prostor uokolo je bio sve manji, sve vise ih se pridruzivalo, neka mladost.. voljela bih da si bio na tom podiju, ritam, osjecaj sebe.
 
Pola tri, zvijezde iznad, Mars sve veci.. idemo polako uz plazu, uzivam u proteklom danu, veceri, skoro pa zaboravih da je i ovo zivot, onaj vazan, samoispunjujuci, samodovoljan za radost.
Da, tvoj sms, pogodio si, kao da si osjetio. Noc za zavist svima koji nisu bili tu.
Ako moze ublaziti osjecaj, znaj, na trenutke, bio si prisutan, na podiju, vidjela sam kako pleses, vidjela propusteno..
Voljela bih da smo podijelili ovo vece, dio zivota malog i blesavog i prekrasno neopterecujuceg.. vece za pamcenje.
 
Sunce mi grije vrat, pocinje peci, zrikavci se bude... pravi dan pocinje, no valovi i dalje sume, ne moram pricati, samo upijam zivot.



Pitam se da li je moguce da danas ponovo bude dan ispunjen zivotom ili je juce ono sto moram pamtiti da traje  ...




lunoprof @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Snovi obasjani lunom snaznije se osjecaju. Mozda zato spavam danju, a vilenim nocu. Mjesec je jos uvijek pun, noc je tek pala, a do jutra ima vremena za pricu.

Jedne veceri, posve neocekivano, lokal u sporednoj ulici dozivio je eksploziju i svijet je na trenutak nestao.
Troje, pa zatim jos cetvero ljudi prilazilo je te rano proljetne veceri kuci sa mutnim, tamnim staklima na prozoru. Stajala sam na vratima udisuci zrak, ocekujuci vece za povrsno druzenje. Trazeci odmak od dana ispunjenog nervozom, napetog, opterecenog borbom za prezivljavanje pristala sam izaci. Druziti se s nepoznatim ljudima nepoznatih interesa, vjerojatno sasvim drugacijih od mojih. Promjena nakon obicnog radnog dana, stotog u nizu bez prekida, cinilo mi se. Netko je inicirajuci ovaj skup, ocito imao istu potrebu, podsjetiti se da je covjek, podsjetiti se da smo nekad imali ljudskost i zabavljali se.
Drustvo bez osobnosti, sasvim razliciti ljudi, slucajnoscu skupljeni, svatko na poziv nekog, sjedinjavali su se u hrpi preostalih neupoznatih ljudi. I ja medu njima. Zbunjena neocekivanom situacijom, naglo otrgnuta od radne okoline u kojoj vladam sigurnoscu, ostala sam pored vrata gledajuci niz ulicu nespremna uci odmah. Suteci, ili ovlas promrljavsi pozdrav novima, pokusala se snaci u nepoznatom okruzenju, zaraditi docekivanjem vrijeme za prilagodbu.


Promatrac, to sam oduvijek voljela biti.

Beskrajan umor nazirao se u svim ocima. To je jedino sto sam nasla zajednicko. 

Tada sam te prvi put vidjela, letimican pogled zaustavio se samo djelic sekunde i ostavio trag u ludoj glavi. Ne znam kako ni zasto, no i taj samo jedan, ulazni pogled bio je dovoljan razlog za nestajanje promatraca. Promatrac se preobrazio u glavnog pomogaca. Znala sam da se sve mijenja. Skrenula sam pogled na ostale, nisam te vise gledala ocima, nisam ni smjela, zemlja bi se opet ljuljala. Srecom, dosao si u posljednjoj skupini. Slijedilo je upoznavanje, vas je bilo cetvero, ovlas, sa osmjehom, nitko nikom nije zapamtio ime. Usli smo brzo. Mi, nekolicina nas cuvara ulaznih vrata Hada, nespremnih odmah uci i vi iz zadnje skupine, pridruzili smo se isto tako nepoznato-poznatima u pokrajnjoj prostoriji.

Dugacak, trometarski stol sa klupama. Posljednje utociste izgubljenih, tako mi se tada cinilo. Nasa, zadnja skupina, smjestila se na donjem kraju. Znala sam da nitko jos nije primijetio preobrazbu promatraca u aktera. Jednostavan, prost prostor. Zamor. Zrak bez boje i muzike. Uzurban Konobar, voda ceremonijala inauguracije, centralna licnost, domacin. On je svima poznat. Konacno netko. Konobar. Univerzalna osoba. Prepoznatljiva. Jedino smo se njemu mogli svi obratiti kao starom poznaniku. Krigle nektara umornih ubrzo su osvanule na stolu.

Izgubljenost i ludost koju sam osjetila mogla je proci neopazeno u toj gunguli obicaja.

Nikad nisam imala hrabrosti ako mi je stvarno stalo. No nikad mi se TO nije ni dogodilo samo zato sto sam nekog ugledala. Sjedio si tako da sam morala biti okrenuta tebi, preko puta stola. Nisam rekla ni rijec. Ni ti nisi ovdje pripadao. Znam da su oko mene letjeli zvukovi povrsnog razgovora umornih stranaca zeljnih opustanja. Ne zelim da mi se itko obraca, ne razumijem ih, sum u glavi. Oni ne znaju da si ti glavni akter. Izgleda da jedino ja ocekujem eksploziju.

U trenutku kad vise nisam mogla podnijeti napetost ugledala sam spas sa strane, fliper. Napustila sam vas sa osmijehom, ne odlazeci daleko, bez rijeci, trazeci razumijevanje za moju zelju. Nitko, bar meni se cinilo tako, nije stigao primijetiti moju zbunjenost. Nitko nije ni slutio opasnost.

Igrajuci, silno se trudeci posvetiti tom stroju, znala sam da mi nece uspjeti izdvojiti se iz prostora. Stajao si iza mene i gledao. Ne znam kad si napustio svoje mjesto za stolom. Nisam imala hrabrosti okrenuti se, no osjecala sam da si tu. U glavi kaos, misli lete nevjerojatnom brzinom. Razmisljam sto cu kad mi nestane novcica. Borim se s lopticom samo da duze traje. Zelim se okrenuti i provjeriti da li si stvarno tamo. Pogled me pece na ramenu. Sve u istom trenutku. Zelim te pozvati da se zajedno igramo. Brojim preostale novcice, racunam koliko mi je jos sigurnog vremena ostalo. Gledam rezultat, mozda produzim, dobijem nagradnu, samo da jos malo traje.

Pogledam lijevo prema stolu trazeci nekog poznatog, moleci jos novcica, nadajuci da ce netko shvatiti kako ne smijem prestati igrati. Dok traje igra nema opasnosti. Ne mogu izreci potrebu. Sumaglica pred ocima, svi mutni. Vidim im usne koje se micu, gestikulaciju lica ali ne cujem, koga pitati ? Da li ce se netko smilovati, dodati mi par vrijednih kovanica bez rijeci. Ne mogu se pomaknuti. Iz grla ne izlazi glas. Oni ne primjecuju. Novcica je sve manje.

Kad ih je stvarno nestalo, prisao si mi iza leda, bio si tamo, takoder distanciran. Tek tada sam postala sigurna da si ih napustio kad i ja. Ubacivsi kovanice u stroj, rekao si... igraj jos malo... i stao sa strane, tako da te vidim ...

.... igrala bih taj fliper jos sto godina, samo da trenutak ne prestane...

Prostor je eksplodirao.
Sve se polako njihalo. Zamor ljudi se gubio u apsolutnoj tisini. Zrak je poceo teci. Nista vise nije funkcioniralo. Svjetlost je nestala. Jedino je fliper bljeskao, culo se ono poznato lupkanje i cicanje stroja, zvuk mehanicke igracke. Krajickom oka hvatala sam tvoj lik. Fliper i ti, nista drugo nije postojalo. Nestalo je u velikom prasku mog uma. Um je nestao. Mi smo ostali.


Vrijeme je stalo, novcici su postali nevazni. Primio si me za ruku, bez rijeci, poveo do stola. Pridruzili smo se onima koji su nestali u eksploziji. Sjeli smo jedno pored drugog, ne gledajuci se. Ispod stola, skriveno, ruka u ruci. Netko ti se obratio, odgovorio si. Meni se netko obratio, odgovorila sam. Ruke nismo pustali. Nismo bili tamo, prostor je nestao u velikom prasku.

Ne znam kako sam dosla kuci, znam da nisam znala ni kako se zoves, a da sam izgubljena...

Dosao si jedno vece po mene, samo po mene, nije bilo drustva. Nestali su one veceri. Nisu vise bili vazni. Jedva, trepereci, izasla sam iz kuce. Zagrlio si me, lagano. Isli smo negdje, ne znam tocno kuda, sjecam se samo visokog stola sa barskim stolicama na kojima smo sjedili, jedan preko puta drugog. Tesko smo gutali, polako... Gledao si me i to je bilo dovoljno za beskrajan uzitak. Nismo pricali, samo smo se gledali, satima. Bili smo sami u prepunom lokalu.
Otpratio si me kuci, poljubio pred vratima i otisao.... Tada, bilo sto da si rekao, makar naslutio, isla bih s tobom za tobom na kraj svijeta. To je bilo jedino sto sam zeljela, no ti si otisao, samo tako... a moj um je neki dan eksplodirao.
Izgubljenost, nesigurnost, cisto ludilo koje me je obuzelo trajalo je danima.


I onda party, ponovo ljudi kojima ne pripadamo. Ulazeci gledala sam da li si tamo, nista drugo nije bilo vazno.. Dosao si i otisao...... Sebe nisam mogla vise podnijeti.
Krenula sam k tebi, sama, nesigurna, bez pozivnice, neznajuci sto me ceka kad otvoris vrata. Pokucala sam, lagano.


Probudila sam te. Otvorio si bez da pitas tko je. Bunovan, raskustran, polugol. Stajala sam bez rijeci na hodniku, vrata su ostala otvorena par vjecnih sekundi, pogledao si me i rekao

 ...... dosla si mi ....

Zrak se ispunio tvojim rijecima. Lebdjele su zajedno sa tisinom, ispunile prostor. Nisam imala hrabrosti pomaknuti se. Prisao si, grlio me na hodniku, jako, snazno. Vjecne trenutke smo tako pripijeni, stisnuti do granice bola, jedno, ljubeci se, proveli izmedu hodnika i stana.
Podigao si me, pod je nestao pod mojim nogama. Nakon svakog koraka si stao, ljubio me dalje, osjetila sam tvrdocu rezbarija na ledima i tebe posvuda. Znala sam da sam ziva. Vrata smo zaboravili, sve je ostalo otvoreno, nije nas bilo briga, lebdjeli smo.. Svijet je ipak nestao ono vece, ostali smo sami jos tada.
Ono sto se dogadalo vise je od maste, od snova, eksplozija svega nakupljenog, nesto sto se pamti cijeli zivot.
Polako, krenuli smo dalje, naizgled neobvezujuce.


Ne znam kako ce se ovo nastaviti, a nije ni bitno.

Htjela sam pisati pravu pricu, sa glavnim likovima, njihovim zivotima, zapletima…
Na kraju napisati : svaka slicnost sa stvarnim osobama je slucajna, sve je gledano samo mojim ocima, dakle ne postoji.


Zora je svanula, luna me vise ne obasjava. Moram na spavanje. Radno vrijeme uskoro ce poceti.
Stvarno postoji samo pisac, jer tako dokazuje da je ziv.


Cogito ergo sum. 






lunoprof @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 17, 2010

Na obali jezera u koji se ulijevala jedna brza planinska rijeka, zivio je djecak J.R. . Svako jutro otisao bi jos bunovan na trijem i kontrolirao koliko je sunce pobjeglo od krosnje ogromnog oraha. Zatim bi se vracao u kucu, uzeo vruci loncic caja koji ga je cekao spreman, sjeo za stol pogleda uperenog kroz prozor gledajuci kako sunce polako bjezi od oraha. Nije mnogo pricao, redovno se sam oblacio, pisao zadace i bio dobar u skoli. Skola nije bila daleko, no on je jos bio mali djecak. Redovno se bojao kasnjenja. Dosavsi na skolsko dvoriste odahnuo bi, ostali su jos bili pred skolom. Nikad nije dosao prekasno, no svaki dan mu se cinilo kako ta mogucnost postoji, kako mu mozda fali onih pet minuta koje je nepredvideno potrosio na gledanje cvjetka uz cestu. Nije bio siguran da uziva u zamoru i buci skolske zgrade, no svi su veselo trcali prepuni uzbudenja pa je mislio da i njega to veseli. 
Jednog dana se sve promijenilo, dogodilo se cudo. Netko je donio poklone u skolu, neki veliki covjek u tamnom odijelu kojeg su svi znacajno pozdravljali i zahvaljivali mu ostavio je punu kutiju nekih cudnih stvari.


Zvono za odmor. Nitko nije otisao na dvoriste. Okupili su ih u najvecoj prostoriji skole, kutija je bila tamo. Njegovo ime su prozvali prvo. Stupio je naprijed i nesigurnim rukama uzeo poklon s kojim nije znao sto bi. Pristojan kao i uvijek rekao je : Hvala. No nije znao sto sad, sto ce s tim stapicem prepunim rupica u ruci pa je ostao stajati, tamo naprijed, ispred svih. Pogledao je ucitelja, zbunjen, pokazao mu netom primljen poklon i progovorio : Hvala, ali sto je to ? Lijepo je, cini mi se, rekao je, izgledajuci nesigurno kao i uvijek. To je flauta, dobio si flautu i sad ces moci svirati. Ah, tako, lagano je kimnuo, nista ne shvacajuci, polako se vratio otraga, medu ostale koji su zeljno cekali kakav ce oni poklon dobiti. Nije znao sto znaci svirati ali u svoj stapic odmah se zaljubio. Lezao mu je u ruci stvoren samo za njega, nije imao volje odloziti ga bilo gdje.
Taj dan nitko vise nije nista drugo radio osim proucavao poklone, puhajuci, gudeci, lupkajuci isprobavao mogucnosti. Uskoro su pocele probe skolskog orkestra.
J.R. je sve ranije odlazio u skolu i ne zadrzavajuci se na dvoristu otrcao do svog ormarica, izvadio svoj prutic da budu sto prije zajedno. Nije ga smio odnijeti kuci. To razdvajanje nije volio. Navecer, prije spavanja pomislio bi kako li je njegovom pruticu samom, zakljucnom u ormaricu. No i on je bio sam. Zatvarajuci oci pozelio bi biti u skoli, puhnuti u svoj prutic, svirati praznim stubistem skolske zgrade. Jako dobro je svirao, posebna snaga izbijala je iz njegovog prutica od prvog dana. Zvuk opijajuci, zanosan. Znalo se dogoditi da svi ostali stanu i slusaju zaboravljajuci na svoje instrumente. J.R. i njegov prutic jednako kako su opcinili jedno drugo, opcinili su i sve oko njih. Ipak, nisu nocu mogli biti zajedno.
Problem je bio nerjesiv, sve dok .. sve dok.. jedne veceri ta zelja je bila toliko jaka da je J.R. zatvorivsi oci uspio.
U slijedecem trenutku livada je brzo prolazila ispod njega, mjesec je obasjavao krosnje probijajuci se sve do puta, a J.R. je rasirenih ruku leteci bio sve blizi svom pruticu. Prve noci nespretno, no kasnije sve jednostavnije polijetao je iz svoje sobe, bez napora dosezao potrebnu visinu izbjegavajuci grane, dolazio do skole.
Uslijedile su noci druzenja, ostvarenje sna osjetilo se u svakom tonu koji se sve sigurnije sirio praznim stubistem skole.

J.R. je odrastao. Dozvolili su mu ponijeti prutic kad je napustao skolu. Nisu imali srca razdvojiti ih. A nikad nisu ni culi takvu muziku. Dozvolili su mu ponijeti prutic jer su prutic i J.R. bili posebni kad su zajedno. Bili su neobicajeni. Bili su potpuni. To je bilo prvi put da su ih prihvatili kao cjelinu. A oni su to odavno bili, samo drugi nisu odmah shvatili J.R.-avu potrebu za pruticem. Ne treba im zamjeriti, nije uvrijezena takva povezanost, morali su pokazati okolini da je stvarno tako, morali su im dati dovoljno vremena da shvate. Morali su im dati dovoljno vremena da ih prihvate onakvima kakvi oni jesu.
Nije bio problem poletjeti, znao je J.R. sada. Trebalo je samo jako zeljeti i potruditi se. Znao je da nikad vise nece biti isto. One noci, kad je zatvarajuci oci postao svjestan da leti shvatio je kako rjesenje uvijek postoji. Kako nijedna zelja ne mora ostati neostvarena ako ti je stvarno vazna.
 
Vise nije bilo potrebe za letenjem. Flauta i J.R. mogli su bez letenja biti zajedno. Sve dosadasnje zelje su im bile ispunjene.
Mogli su stati, ostati zajedno i nikud vise ne ici. 

No J.R. ne bi bio J.R. kad bi takvu buducnost odabrao sebi i svojoj flauti.
 
Zajedno su letjeti svugdje gdje ih je srce dovoljno jako vuklo.    
 
 
 
lunoprof @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 10, 2010


moj kometar na vase, pa otprilike i uduture ....

inace ne komentiram kom-ove, ne bih trebala mozda ni sada, jer svatko ima pravo na svoje misljenje. 
no nisam napisala pravi post, ni ispricala neku svoju pricu, samo sam medu redovima odabranog dala naslutiti svoje misljenje... stoga bi bilo u redu, cini mi se, napisati par rijeci o mom stavu prema ljudima, zenama i muskarcima, prema zivotu opcenito i nekom nasem svakodnevnom okruzenju.

kao sto pjesma daje naslutiti, zene vrlo cesto ostaju zanemarene u nekim "ozbiljnijim" poslovnim aktivnostima, ili mozemo reci da muskarci vrlo cesto imaju prednost samo radi spola... 
ima puno istine u tome, nekakvo zivotno iskustveno pravilo je da zena mora biti duplo bolja od kolege za jednaki napredak u poslovnom zivotu. no ako se trudis biti dobra u svom poslu i savjesno ga obavljas, obicno ti i uspije. ako ne jedna varijanta, onda druga ili treca. ako si stvarna dobra, naci ces put. i ako radis, stvarno radis. 
muskarac mozda uspije i bez toliko truda, to je jasno, ali uvijek ima sreckovica... ne treba biti zavidan i gledati druge, ni muskarce ni zene, ni one koji imaju neku "povoljnu okolnost" upitne moralne vrijednosti. ne treba zavidjeti okolini jer samo mi zivimo nas zivot, a oni drugi zive neki svoj, koji nikada nece biti nas. treba se okrenuti sebi i truditi se biti bolji, boriti se za sebe i zbog sebe, a ne na ustrb drugog (muskarca ili zene). 
razlika u poslovnom zivotu ima i zbog drugih okolnosti, cisto fizicke prirode, zene su par godina usporene jer ipak, ma koliko god se u sadasnje vrijeme mladi ljudi trude podijeliti obaveze prema djeci, vecina tog posla ostane uobicajeno zeni. i to je pravilo, ali i tu ima izuzetaka. sto znaci da je obicno zena vise angazirana u kuci, a ...
a sad ide ... da li mozemo prezivjeti samo sa jednom placom, da li muskarac mora raditi duze, da li ce zena raditi pa .... ili ce ... sto kombinacija. najvise me zadivljuju zene koje u tom periodu svog zivota, osim kucnih poslova i posla nocu stignu ulagati u svoj razvoj, uciti, stvarati ili dodatno raditi. kazem nocu, jer dan je savrseno ispunjen. no ne zaboravite, ima i porodica gdje muskarci veliki dio vremena posvete djeci zanemarujuci svoju karijeru u tom periodu. to je sve stvar kucnog dogovora. mislim posljedica nas samih, naseg odgoja i sredine u kojoj zivimo. i opet dolazimo do relativnosti svega.... sve se moze, sami biramo partnere i zivot, pitanje je samo koliko se zelimo u zivotu truditi i napredovati. 
ako sve prepustimo postojecem stanju stvari, ako nam neka postojeca konvencija odreduje zivot bez da ju prilagodimo sebi, manje cemo se truditi, manje cemo raditi i manje cemo biti nagradeni za svoj trud. obicno je rezultat prema ulozenom, uz naravno, +- uticaju rasipanja rezultata izracuna funkcije ulozenog.
 
ima i nekih komentara o opravdanosti zenske zlocestoce ili borbe za zivot na moralno upitan nacin... ne bih se bas slozila s tim..
mislim da si zlocest ako si takav, a ne zbog nekog razloga. isto tako moralan ili nemoralan, etican ili neetican. cak i ako si manjkav vrlinama stecenim odgojem imas uvijek dovoljno vremena ispraviti se dok odrastas i postajes covjek. zlocestoca ili nemoralnost nije ljudska karakteristika vezana sa spolom. bar se meni tako cini. biti etican, pravedan, vrijedan, drustveno prihvatljiv, a istodobno imati svoje ja... to su vrijednosti covjeka. krivo je ako bilo tko misli da negacia ili potvrda tih vrlina moze principijelno biti vezana za spol, ona je uvijek vezana samo za covjeka, bez obzira na njegovu spolnost. 
a ima i muskaraca koji daju sve od sebe, pa bivaju pregazeni, no ne vjerujem da bi ikom to palo na pamet kao opravdanje za njihovu zlocestocu ili neeticnost prema drugima opcenito, cak ni prema sebi. zato mislim kako ne bi trebalo tako nesto uopce spominjati kao opravdanje kod zena. cini mi se da se na taj nacin vrijedaju zene, podcjenjuju. 
ne mislim da je normalan, moralan i vrijedan (nezlocest) covjek budala, ne mislim ni da treba svakom vjerovati i povladivati, ali svakako ne mislim da treba biti zlocest, bili zena ili muskarac.

ajmo sad malo dalje od posla. ostavljene zene kao placu i tesko im je. ne pricam sada o zenama koje ostaju sa financijskim problemima i djecom bez kruha, takve ne placu, obicno se bore kao lavice. da se vratim na temu, neku zenu ostavi frajer i onda je ona u bedu i pada u nesvjest i place i tko zna sto... i to je kao u redu jer je zensko. ako bi se dogodilo obrnuto, pa muskarac bio ostavljen, i plakao, padao u nesvjest i slicno, onda bi nase drustvo reklo, vidi njanje i budale. razmislite i sami sto ste prvo pomislili kad ste tako nesto culi. jedno ste odmah opravdali, a drugom se nasmijali. mozda, kod onih koji nakon prve reakcije razmisle, dode do drugacijeg poimanja istine i shvate da svi imaju pravo patiti zbog izgubljene ljubavi. i da zbog toga nisu ni vise zensko ni manje musko. 
moje osobno misljenje da pokazivanju silnog jada (digresija na musko-zensku temu) ili puzanje prema partneru u zelji za povratom moze dovesti samo do suprotne reakcije. boze, sto ce nam bilo kome puzavci ?? ako vam ikad dode zelja da puzite i javno pokazujete svoj bed, razmislite si prvo kako bi se vi osjecali da tako nesto dozivite od partnera ? da li bi vam se na taj nacin dopadao ? da li vam se svidaju ljudi koji vam samo povladuju i koji puze pred vama ? da li takve zelite za partnera ? ako da, onda puzite, mozda se i vasem bivsem partneru tako nesto svida i bas je zbog toga bio s vama, a i vi s njim.

dakle, da se vratimo na zensko-muske odnose. priroda nas je napravila bioloski razlicitima sa nekim ciljem. na nama je da iskoristimo prednosti svoga spola, a drustvene konvencije koje smatramo neprihvatljivim prvo u svojoj kuci dogovorom rijesimo. sto znaci da sebe formiramo prema svojim ljudskim zeljama i mogucnostima, a sa bliskim ljudima napravimo neka nasa zivotna pravila. a sad malo zemlje utopije za kraj ..... zelja mi je 

da svi ljudi na taj nacin razmisljaju. tako bi nestalo opravdanje i za razgovor i za diskriminaciju zena osim u povijesnom pogledu. 
na zalost, mi i danas stujemo, mnoga pravila koja kazu da je zena za kucu, a muskarac za vani. zena za radanje djece, a muskarac za auto. da muskarac smije jedno, a zena drugo. necu vise o tome, samo bih zeljela reci da bez obzira u sto ili u koga vjerujete, znajte da takva i ostala diskriminatorska pravila nemaju veze sa biti nikakve vjere. svaka vjera na svijetu, cini mi se, kaze da treba biti dobar, etican, vrijedan, ... sva pravila koja s tim nemaju veze odredio je covjek da bi upravljao drugim covjekom, da bi ga drzao pokornim i izrabljivao. 
a to je ono sto nam se ne svida, cini mi se.

zene i muskarci, ljudi, trebaju jedni druge, zele biti voljeni i postovani. krenimo od sebe, mozda se rasiri.  


lunoprof @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 4, 2010
 


Ili probaj stvoriti ili odaberi je prica, bolje bi bilo reci razmisljanje o odabiru profesije, o poslovnom dijelu zivota. Mnogi kazu privatno je najbitnije, familija, prijatelji, djeca, razne preokupacije u slobodno vrijeme, sport, ili neka umjetnost..

Ne bih tu tvrdnju osporavala nimalo, no cini mi se da vaznost poslovnog dijela zivota mnogi zanemaruju. Mnoge sate provedemo na poslu, najmanje osam dnevno, pa tako barem pet puta tjedno i kad na to dodamo jos vrijeme potrebno za dolazak i odlazak sa posla ….  A mnogi, ukljucujuci i mene, potrose puno vise od navedenog vremena … Strasno velik dio aktivnog zivota provodimo radeci.
Posao sam po sebi, bi nas kao takav,  trebao veseliti, pricinjavati nam barem neku kolicinu radosti. Okruzenje u kojem boravimo toliko mnogo sati barem ugodno. Satisfakcija, elementarna nagrada dovoljna za pristojan, od nas odabran privatan zivot. Sve drugo je mucenje zivota.


Citajuci razne price sve vise shvacam kako ljudi dijele posao na zaposlenike i sefove, na privatnike i zaposlene kod njih. Na direktore velikih ili javnih firmi, na zaposlene u drzavnoj sluzbi…
Bas smo mnogo podjela izmislili, klasificirali se, dali neka odredenja svakog posla stavljajuci se uvijek na neciju stranu, shvacajuci teskoce i suosjecajuci s aktuelnim covjekom u nekoj vrsti problema. I nikad se u takvim trenucima ne postavlja pitanje njegove krivice za nastalo. Ne postavlja se pitanje njegovog zivotnog poslovnog truda, ne postavlja se pitanje da li je mogao drugacije odabrati ili ciniti.
Generalizirajuci problem, poistovjecujuci se s jadom, ne pitamo se da li je on svoj poslovni zivot mogao koncipirati drugacije ? Sto je trebao napraviti da bi se bolje osjecao ? Kakav bi bio njegov privatan zivot da je odabrao drugaciji poslovni ? Gdje je pocetak problema ? Kad je prvi put pogrijesio ?
Najlakse je kriviti drustvo, politiku, direktora, sefa,…..  Naravno, svi mi ovisimo o okolini u kojoj zivimo, no ipak svoj put biramo sami, ulazuci u sebe i procjenjujuci vlastite sposobnosti.


Ovo je nesto o cemu dugo razmisljam i pisati cu par postova na ovu temu. Nas odnos prema poslovnom zivotu i sto nam to radi privatno…
Preopsirna je tema i sigurno cu dosta toga preskociti, no ne zato sto mi to nije vazno, nego naprosto zato sto mi u ovim trenucima to nije palo na pamet. Komentare i razmisljanja rado citam, mislim ponovo o temi ukljucujuci te dodatne informacije, sve dok ne dodem do novih ili potvrdim stare spoznaje samoj sebi. Sve sto slijedi, subjektivno je, dakle i relativno. Za mene tocno, za neke mozda i ne, no ljudi smo i trebamo biti razliciti. Bitno je samo da ne povredujemo jedni druge.
    
Prvi post koji slijedi je napisan odavno i pocinje sa odabirom profesije u mladosti.


 

…. ili probaj stvoriti        … ili odaberi


Kad mlad covjek “pazljivo” odabere i upise neki fakultet ne znaci da je kao covjek ozbiljan, promisljen i usmjeren. To samo znaci kako je sposoban zamisljati svoju buducnost i imaginacijom stvoriti nepostojecu profesiju. Ucenjem, svake godine sve vise stjecuci znanje razbijaju se pocetne iluzije. No, stvaraju se nove. Barem bi trebale. Input podataka je veci i daje sve vise mogucih Output odabira. Crpeci informacije, iskustva, impresije i emocije iz ostalih znastvenih i iskustvenih podrucja, povezujuci ih sa odabranom sluzbenom naobrazbom formiramo osnovni Database.
Stvaramo nas prvi pravi zivotni kapital.
Ne zatvarati ulazna vrata i formirati dobro organiziran Database je slijedeci korak ka kvalitativno dobrom zivotu.
 
Cini mi se izuzetno vazno ne dovoditi sebe ili dopustiti drugima da vas dovedu u zabludu o vlastitim sposobnostima, a posebno ne dozvoliti usmjeravanje vase imaginacije u od vas u tom trenutku neodabranom smjeru. Ima dovoljno prizemnih stvari u zivotu koje ogranicavaju mastu da bi dozvolili svojoj odabranoj ili nasljedenoj ljudskoj okolini sputavanje tako divne alatke za rad sa Database. To bi bila negacija vlastitog djela, unistavanje potencijala zivljenjem zaradenih informacija.
U svakom vlastitom proizvodu ima neke neslucene ljepote, ako joj dozvolis dopiranje do svojih  zadovoljstvenih cula. Pri tome treba uzeti u obzir varljiv pojam ljepote. LJEPOTA je izuzetno vazna.
Za neke ljude ljepota je kad po zavrsetku posla ostvare novcanu satisfakciju, pogotovo vecu od zasluzenog. Za druge, napredak u hijerarhiji upravljanja. Ili siguran i miran zivot.
Za mene ne.
 
Ljepota u proizvodu vlastitog rada je kad dozivis unutarnje zadovoljstvo dok ga stvaras.
Kad kao inzenjer zavrsis neko kompjutorsko modeliranje buduceg objekta, osjecajuci cvorove koje si upeo, vezao ili samo malo oslabio. Kad gledajuci posljedice iskonstruiranog opterecenja, plohe, crte i cvorovi postaju stvarni, kad osjecas kako im je tesko jer su preuzeli teret susjedne tocke. Kad njihovo gibanje postaje dio tebe, kad se zajedno s njima deformiras i vibriras. Kad im pomazes pojacavajuci jednog, samo malo prebacujuci teret na drugog, vezujuci ih. Kad citav objekt plese u tvojoj glavi pod tim silnim utjecajima, kad ga vidis i znas gdje je jak i sto tesko podnosi.
Ljepota je ako model zazivi u tebi, ako si sposoban osjecati ga.
Zadovoljstvo rada je stvarajuci uzivati, radeci nesto ne samo za narucioca vec za sebe samog. Ljepota je kad si sposoban radovati se svojem rezultatu. Biti ispunjen i sretan trudeci se satima i danima. 
 
Novac, karijera, udobnost, to nije zadovoljstvo. To je ono sto bi trebala biti adekvatna posljedica tako odradenog posla. To je samo zasluzena satisfakcija.
 .... i nuznost zivota ....


O tome ne treba ni raspravljati ni razmisljati. Treba samo napraviti ili odabrati drustvo u kojem zivimo, drustvo u kojem je to normalno…
 
Pa sad,
                …. ili probaj stvoriti ili odaberi….



lunoprof @ 21:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker