Zbirka prica i razmisljanja bez kronoloskog reda
lunoprof
Blog - studeni 2010
utorak, studeni 30, 2010
 

Ne kuzim kaj nekome sada znaci Dan Republike... Nisam to shvacala ni ranije, dok se jos slavio. Osim sto nismo isli u skolu, nismo radili..

Obicno su nas poslihtali, 'uniformili' u plave suknjice i bluzice.. Vikali smo: Zivio drug Tito i ostali drugovi.. Kunuli se u prekozivotnu vjerosnost imaginarnim likovima...bez nekih posebnog razumijevanja izrecenog. Da bi se par godina nakon, ponovo obvezivali jos necem.. ali to nije bilo tako upecatljivo pa se ne sjecam.. Decki su to obavljali jedanput vise, dok su u nekoj prip..i  sluzili vojsku...

Hodalo se jedno vrijeme i sa zastavama, drzale neke priredbe..  Valjda sa zeljom razbijanja straha od javnih nastupa.. Danas su u razvijenim zemljama preuzeli taj predmet.. Public speaking.. Mi nismo imali izbora, naviknes se od malena.. Il' znas pjevati il' ne, na pozornicu.. A tamo se samo usudi sutiti.. Ne znam da li sam se bojala vise da me proglase drzavnim neprijeteljem, tada jos nisam imala predodzbe da bi to bilo moguce (ni neprijatelj, ni drzava nisu mi bas bile neki jasni pojmovi..), ili sto je vjerojatnije, uciteljice. Nakon sto smo prerasli uzrast pod komandom nastavnika nismo vise paradirali.


Cula sam, istina, u to neko  'uciteljsko' doba za neke neprijatelje..  pa kao nismo smjeli uzimati bonbone od stranaca na cesti (a oni kao ludi samo dijelili bonbone, lol), ni nadene penkale podizati (mos si mislit, svugdje same penkale) sa poda jer su one vjerojatno bacene iz neprijateljskih aviona i eksplozivne...(vidali smo samo lastavice na nebu, al' nemos' bit siguran, neprijatelj nikad ne spava). Bilo jos uputstava u vezi tih neprijatelja... unutrasnjih i vanjskih.. Jednom, kasnije sam citala kako su stvarno neki postojali, no ti nisu djelili bombone, samo su htjeli otrovati rezervoare sa pitkom vodom u RH, jer je ona dio SFRJ. Ne tako davno, takve su nazvali oslobodiocima, dali im penzije i casti.. Mislim one koji su ostali zivi, ili one koji nisu stigli baciti taj otrov u vodu hrvatskim gradanima u Hrvatskoj, samo sto se tada zvala Republika. (znam znam, i sad je republika, ali onda je bila neka manje vazna republika.. )


Onda sam dosta ostarila, zavrsila fakultet, usrdno se trudila biti gradanin svijeta jer su mi sve granice bile otvorene..(fizicki i umno). Kao i citava generacija poprilicno s podsmjehom gledala na Linijase s knjizicama, aktivne clanove generacije i drustva.. Nekako nam se cinilo kako to bas nema veze sa inzenjerskim pozivom koji smo odabrali. No oni su izgleda imali plan, koji moj mozak ni do danas nije provario. Bolje radno mjesto il' nesto takvog.. Uglavnom nisu bas bili neke face, jer kako bilo tko normalan moze smatrati sasvim cistim u glavi studosa koji misli kako je u redu i korektno kad on odreduje profesorsku placu?  Nikad shvacena koncepcija mnogih iz moje generacije... No sve u svemu, ostavljeni drugovi i drugarice tvrdolinijasi su zajedno sa cistacicama pokusavali dokazati svoju moc upravljanja svim sto je zaboga nase...  Mi smo za to vrijeme picili po birtijama, ljubili se, pusili travu, pili alkohol... Sa ruksakom spavali po plazama, zagrljeni na nekom europskom kolodvoru docekivali jutro jer je bas u tom gradu bila neka luda izlozba ili neki koncert..  Nismo tako potucareci se patili, uzivali smo u mladosti i zivotu. Ostatak vremena posvetili smo ucenju onog sto smo profesionalno htjeli biti, ili lupali nekom loptom, veslali... 

Niko nije mrzio Jugoslaviju, svi smo kao jedni navijali na nogometnim utakmicama pokazujuci beskrajno domoljublje... a za 29.11. (ali tek nakon klanja, kao gradska djeca) trcali precima na neka sela. Ako nisi imao svoje, nasao si vec necije pogodne pretke.. (mozda je to tekovina socijalistickog samoupravljanja, sve je nase, cak i preci?.. tko bi znao?)


Nitko nije mrzio socijalizam i sve ta silne obiljezbe. Kao jedan smo, citavi razredi skretali neprimjetno iz kolone za docek nekih stafeta ili faca ili tek nekih vijorecih zastava... do prve birtije na biljar il' pref... Voljeli smo parade.., pogotovo kad je Tito dolazio na Trgac Banetov, tada jos istoimenog sa danasnjim bivsim praznikom. Citav dan praznik, bez obzira sto se datum nije poklapao sa 29.11...


Onda je dosla 90-ta.. Uglavnom smo do tada pozavrsavali tadasnje osnovno skolovanje, neke fakultete.. pa smo poceli uistinu uciti posao.

Najednom se stvorilo sa svih strana tvrdolinijasa, ali sa razlicitim knjizicama. Oni izdaleka, koji su znali da SFRJ ne valja, zadnjih godina su pomalo kapali, pa su kao svi dodosi, dosli nama aboridanima objasniti kako smo glupi i nazadni.. S one strane republicke granice, Milosevic se nesto drao i prijetio,.. a JNA najednom pocela samo srpski bre piciti.. Zaboravila vojska da je nastala kao frape.. u 'sejkeru'. Interesantno je bilo sto su tadasnji oberbossovi JNA u velikom postotku bili iz Hrvatske.. No, valjda nisu htjeli imati stan u jednoj drzavi, a babu i dedu u drugoj.... Tko bi znao...

Osim sluzbenih, najednom se pojavila hrpa junosa. Pronasli setnju cestama pod zastavama promjenjenog redosljeda boja (valjda su mislili kako je unosnija od one prethodne...). I oni su se drali kao konji.. parole, da ne bi mislili kako je tekst bio sofisticiran.. No te parade nisu trajale tako dugo, a ja sam bila starija pa sam losije zapamtila tocan tekst, no zvucale su skoro pa isto... Pridruzili su im se popovi, zupnici, hode... Svaki je sa svog pijedestala uzdignutih ruku prijetio i mrzio vec nekog.. za taj mjesec odredenog neprijatelja..

Ja sam si samo mislila kako cu platiti struju, nabaviti hranu.. Stvarno nije bilo fora da me starci hrane kad sam vec diplomirala, cak imala i drzavni ispit.. Zbog toga mi je dosta uzvisenih stvari tog trenutka promaklo.. nisam stizala radeci prekovremeno, za rezije.. Za hranu je i placa bila dovoljna. Propustila sam detalje one bjesomucne sjednice u Beogradu, dok su dijelili moc i nase zivote "bud zasto", lijepo udruzeni, svi zajedno sprdajuci se s nama. Uz pomoc inih 'spasitelja' iz belog sveta koji su se kao muhe vec par godine ranije poceli skupljati na drek koji je tek trebao doci.. ili na potoke krvi...

Glasali smo tada i odlucili kako ce Hrvatska biti samostalna (i jos neki ljudovi iz istog udruzenja, ali drugih republika, odabrali su isto). I tada i sada, nije mi bilo strasno vazno kako se zove meda nekih drzavnih granica u koje me trpaju. No ta odluka bila je jedina sansa da ne potece krv. Da svaka republika dobije svoju govnad koja ce ju krasti, sasvim domacu .. Kao domacu stoku sa malo priploda iz dijaspore...

Jedina sansa da nitko ne moze uprijeti prstom preko nekih republickih granica i proglasiti onog tamo lopovom, pa ga streljati.. Pasos i granice, pa to su samo neki dokumetni i papiri... Stvarno nije trebalo biti mrtvih da je SFR .. postala udruzenje malih drzavica sa vlastitim lopovima..

Htjela sam dalje samo zivjeti.. nocu lutati Kulusicem, Lapom, plesati, raditi, ljubiti ... Vidjeti Paris u proljece.. Zeljeli smo jedino osjecati se ljudski.. No sjeb... su nas.. pa smo ginuli. Moja generacija najvise, taman dovoljno odrasla da ne bi bili djeca, dovoljno glupa i premalo odrasla da bi ih sprijecila. Krkali smo il' bili pokrkani.. Il' zbrisali od jada ili straha daleko od svih tih govnastih granica.. pa bili jadni al' zivi negdje drugdje.


Ne kuzim kako netko moze sada biti nesretan sto nema 29.11. ... Zabole me za ovu, za onu prije, i za onu jos prije granicu i drzavu... Zelim samo da nema vise mrtvih., zelim samo biti slobodan covjek dostojnog zivljenja...


Zabole me i za sve uzvisene nacije i vjere ... jer nitko nije dobar zato sto se negdje rodio ili nekom klanjo.. 

Zabole me za sve zastave ovog svijeta, sve dok me ne tuku onim stapom na kojem vijori...

Prestanite vise zaliti i slaviti staro, il' novo... popularno il' kontra popularno...  Hodati sa raznim znakovljem, dernjati se neke parole... Frka me da se ne bi opet neke granice pomicale, a taman mogu gdje hocu ak' stavim papire u dzep, na sjever, jug, zapad i istok.. Nemam vise volje raditi za jos jednu generaciju koja misli na ratu zaraditi, na parolama zivjeti, zastavama letjeti... a najvise od svega, ne volim krv... 

 

Ajmo malo biti samo najobicniji ljudi koji se trude zivjeti dostojno covjeka..

 


lunoprof @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 29, 2010
nastavak 15. Zrak mirise


Pratnju iz restorana, napustila sam na cesti. Ovdje, veceras, bila bi samo uljez. Prilazeci kroz nedirnuti snijeg, unutra, u meni.. uvijek je raslo nesto nestvarno.. Ono nesto sto ti kaze kako si bas tu trebao doci, opet i ponovo. Toplina koja vuce, blagost i zadovoljstvo koje raste prilazenjem.. . Smirivao me i ispunjavao. Cardak je imao snagu.
U kuci je bilo toplo, pokatkad su vrata lupkala nosena vjetrom izvana, ali u tome uzivam... 
Vjetar je prestao. Nocas temperatura odlazi u debeli minus, sve je vlazno. Mace dolaze, ja ih hranim. Jutros je dosao jedan mladi pas, lijepog i tuznog pogleda. Podijelila sam s njim jednu pogacicu.. Ostao je iza crvenih vrata, novi je u kvartu... Nismo se jos vidjeli, ipak mislim da smo prijatelji.. Moram jedanput dovesti Luna i Janicu...

Zrak mirise, vjetar probija do kostiju.. Izaci cu nocas jos malo u zimu, hladnocu, u divlji zivot.. baciti pogled na niske u podnozju i bljestavu nit.. mirisati .. slusati tisinu i muk odozdola.. Biti svoj bog na cardaku, negdje izmedu jave i sna... ni na nebu ni na zemlji..

 

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 28, 2010
nastavak 14. Cardak ni na nebu, ni na zemlji


Ponekad popodne, ponekad navecer pozelim biti sasvim sama.. Snijeg je poceo oko pola sest... 


Sjedili smo kod Mileta. Pili zutu dunju za pocetak, zatim paprikas, otkosceni, iz kotlica, pa pivo ... Gledala sam Dunav kako se valja, citavo vrijeme, stari most. U svjetlosti ispod Duge poceo je ples kise... pa snijeg. Krupne pahulje letjele su kod vrata, zatim oko prozora. Skupa, u najljepsem uglu... . Dunav tece, mrak, ples snijega i slep ludo brzo prolaze prozorom... a mi se smijemo, sretni..atelje

Sutra je novi dan. Kasno je bilo. Odvezao me na Cardak (skoro sam napisala doma), na planinu ... Ispod Petrovaradina nista od onog snijega nije ostalo, no gore, kad se skrene... Sve cisto, ona cudna bijela tisina, svjetlost grada. Mecave nestalo, a nebo osuto sitnim zvjezdama. Kroz granje, u daljini, dok sam prilazila kuci Dunav je bljeskao... . Cak je i zicani tunel imao magicnu privlacnost, onako bijel, leden... Cipkasta snjezna mreza, a pod nogama neokrznut skripav tepih. Tisina. Beskrajna tisina za upijanje. Cujes samo vlastiti dah, il' korak.. 
On me tamo cekao. Sretali smo se, uglavnom, bas tamo. Lebdio je, ne ulazeci nikad.. samo je gledao.. Cuvao me, cuvao nas i slusao sto ga pitam, no uvijek nijem, a postojan.

 

 

nastaviti ce se




lunoprof @ 01:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 27, 2010

zivjeti zivot,

onakav kakav jest,

lijep i saren..

umjetnost je gorkima nedokuciva,

toliko strasna

da i ono, sto im se slatko desi

pelinom zaljevaju.

...

da ne procvjeta.

 

 

 

by lunoprof

nov. 2010


lunoprof @ 14:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, studeni 26, 2010

 

nocka tebi...

ne daj ludilu da te primi

i cvrsto stegni nogama tlo..
objerucke stopalima, bar ponekad..


da te val onaj k vragu ne odnese,

bar ne cijelu, il' ne za dugo.

 

 

by lunoprof

nov. 2010


lunoprof @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 25, 2010

 zagrizite ljubav

 onako cijelu, neostecenu...
polako pustite nek se topi
gorku kao cokolada
zagrizite slatku
onakvu kao sto suha grozdica jest
budite siti
dok mjesec vas obasjava
danju
zagrizite ljubav

 

 

by lunoprof

oct. 2010


lunoprof @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 24, 2010
nastavak new It's All Coming Back To Me Now

drugo jutro..

Cupavo stvorenje sjedilo je pored kreveta. Moje najdraze cupavo stvorenje. Nisam otvarala oci, no on nije skretao pogled, tek nagnuo glavu malo u lijevo. Osjecala sam ga, on mene. Znao je buditi.. strpljiv i pazljiv, uporno je gledao ne dopustajuci ponovni san. Varate se, nista nije trebao. Ja sam trebala. Morala sam ustati, postati suvisla pa se praviti tamo neki manager necega... Svako jutro, od kad smo zajedno, znao je kada treba i koliko inzistirati.. To jutro, nakon cjelonocne plovidbe nasmjesila sam mu se .. nikad nismo rjecima pricali, znao je da ga volim. Nasmjesio se, seretski, onako kako je samo on mogao.. zubic mu je izvirio, a crne oke zasjale.. Sjela sam, prisao je, samo malo naslonio glavu.. tu sam.. idemo..

Voda u crvenoj. Umivanje. Kava. Pola sata nista... A onda PowerStart...  voda, (uf.. sto mrzim vodu ujutro, no kazu kako tako treba). Jos je samo dva sata do dolaska ostalih. Dva sata intenzivnog posla, najefikasnijeg... Poslije cu "samo" managirati.. haha.. kako je dobro biti manager, nista ne raditi samo naredivati.. haha... nesto konroliras, koordiniras, ....i ostali -iras poslovi. Najbolje je sto mnogi tako misle, cak i kad dodu na to radno mjesto... pa prestanu raditi. lol

Uglavnom za banane smo poceli carobirati niti kojima ce ih svezati medusobno pa za sredinu. Kopce za dno, stici ce, narucene iz daleka. Sve je krenulo svojim tokom... bujicom.. pa par mostova, usput. Ober-magica je siznula zbog mostova. Mislila je kako ce se pretvoriti u rupu bez dna, nestati u sesiru, no trebalo je samo malo truda ili ipak puno, puno vise..


Dani su letjeli.. navecer, oko osam, devet zurno bih ulazila, trpala cupka i malenu u auto.. Trzni centri su idealan izum, ..bas za carobnjakice, tako da stignu nabaviti barem nekakve neumjetnicke tvorevine za gutanje. Pored svakog veceg je i oveca livada.. Taman za troje ludaka zeljnih kretanja. Ili barem dvoje ludo zeljnih. Najvise smo voljeli do gleznja biti u blatu... slobodni... bejsomucno cupajuci neko busenje u potrazi za krticama ili misevima.. Proljece ce donjeti divne zalaske ... No te zime,.. Odlazila sam ipak cesto.. Po par dana, ne na dugo, radi banana i tekucih cjevcica, ne dugo.. Sjedala za volan zorom ili navecer.. 386km ili 442km .. pa onda tamo xy km .. vrlo mjerljive razdaljine koje su u sebi skrivale...

Brod je bio u sigurnoj luci. Ukotvljen blizu kuce. Nisam ga mogla dozvati izdaleka nocu. Cuvao je mog malenog cupka i rudlavu prijateljicu. Luka ulaska i izlaska bila je samo ta.. Brod samo za izlete.. za odmorice duse, nocne.          ...a ja...           ..Hangar je ostao tamo daleko, preko velikog mora...

Jutrenja sam vozila odlazeci u lelujavo bijelo mlijeko. Polako gubeci osjecaj prostora znala sam usporiti, skoro pa puzati po cesti... Zalud rani poceci, morala sam stati... osjetiti nesto opipljivo. Zaustaviti lelujanje bjelila u ocima. .. No dolazila sam na vrijeme, tamo negdje, susretala ljude, smijesila im se cijeli dan. Pricala, dogovarala, odradivala... Ponekad popodne, ponekad navecer pozeljela sam biti sasvim sama..  Magla me izludivala. Sjecala na pricu uz uzglavlje. Pricu kojoj sam apsolutno vjerovala, ali pricalica je tek u smiraj stvarno shvatila... Pricala mi je kasnije, mjesecima kasnije od povratka. Kad je shvatila da se necu smijati, njoj smijati... Htjela mi je cijelo vrijeme reci gdje je bila... Gdje je bila onda kad su svi mislili kako nece vise doci natrag. A odsetala je zato sto joj je bilo potrebno da zna, da drugi put ode spremna. Ipak, nije mogla sakriti iznenadenje u ocima, iznenadenje mojom neiznadenoscu i vjerom u istinitost dozivljaja. Znala sam da je tamo bila, odavno, prije nego sam cula pricu. Pa dozvala sam ju natrag, tada.. Kako joj onda ne bih vjerovala? Nikad nisam razumjela kako nije shvatila (ili se bojala shvatiti), shvatila kako sam ju cekala na mjestu s kojeg je krenula, pored nje..  Osjecala sam gdje je, znala sam da me cula. Naprosto sam taj dan bila sigurna kako ce ipak doci natrag, mozda zbog poziva, mozda zbog sebe ili cak zbog mene.

Mrzim maglu, makar tunel nije lose sjecanje. Ni losa prica. Dapace, smirujuca je. Dobra. Radosna. Mrzim maglu.  Jer ne zelim bas uvijek slusati price, makar bile dobre.

 

nastaviti ce se


lunoprof @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 23, 2010
nastavak 12. Plesacice mrvice


uf.. puf.. bum.. tras.. covjece, ovo ne valja.... padnem neotusirana u krevet ne osjecajuci ruke i noge...

zatvaram oci, a slike lelujaju.. ma, recimo slike.. stupovi-crtice se savijaju i izvijaju, plesu deformabilni ples u nekoj ludoj simulaciji. Banana stupovi, ne bilo koji. Da li je sve uzeto u obzir? Srecom samo preporucujem, ima glava pametnih koji ce to stvarno izracunati, spojiti sa ostalim.. no ipak lelujaju.. po uputstvima.. po pretpostavljenim mogucnostima.. crtice, tockice... u diplomiranim bojama..      ... dalje ..


... iznad, u daljini, polako, dolazio je brod .. moj brod, brod kojeg sam dugo stvarala. Sasvim drven, sasvim smed... sa tri jarbola prepuna rasirenih jedara upijao je sunceve zrake. Nasmjesila sam mu se. Koliko puta me izvukao iz beznadnih situacija, koliko puta? ..ne znam ni sama. Pojavio se odnekud kad potreban je bio, a ja petnaestak.. Taman kad sam prestala, kad nisam vise nocu mogla letjeti iz neizrecivih razloga. Mozda zbog promjene kreveta ili sobe (..ha ovo je izrecivo). Tih godina intenzivno sam ga gradila, inovirala.. dobio je treci jarbol, za svaki slucaj, za brzinu. Klizili smo zajedno vjetrom noseni. Skoro uvijek, ponad mora. Bilo je to u ono doba kad je mjecna staza jos tamo prolazila. Privukao bi me cudnom silom, bijelim dugackim oblackom klizila bih sve do ograde pored timunjera.. Od tamo sam voljela gledati prozirkastu stazu drzeci se za ogradu, cvrsto stiscuci vremenom pohabano drvo objema rukama.  Osjecati vjetar nebeski, sitne zvjezdice u nocnom plavetnilu koje su dirale lice. Vjesto su izbjegavale neugodne sudare s kozom, tjerajuci kosu s lica. One iste mrvice plesucih loptica koje sam kroz trepavice satima promatrala na terasi. Na ljetnoj terasi, sjevernoj, na toplom kamenu okrenuta prema nebu i prema moru. Samo u neko drugo doba. U morsko doba. Il' u doba stapanja sa okolinom... ne znam. U doba kad je jos mlijecni put prolazio tek malo ponad mora... No pratile su me, sad su bile tu, i onda su bile tu i prije onda, vjerojatno takode. Bijeli vjetar nosio nas je u noc. Zvijezde su sjale, zemlja lagano prolazila.. Nikad nije bilo neugodno hladno, tamo, znate, pored timuna. Nikad nije bilo odredista.. Tek mali izlet u nepoznato. U vjetar..

Nadam se kako poznate te male igracice, kako vam zaplesu na prozirnom nebeskom plavetnilu suncanih dana.  Snaga plesacica malenih, cini mi se, bezrazlozno odbacenih mrvica, dovoljna je za pokretanje cijelog svijeta.. Bar tako plesu.. u svim smjerovima, istovremeno brzo, nevidljivo i sasvim sporo. Valcer, tango, tehno, haus.. Savrsen ples, koordinirano predvidljivo nepredvidljiv. Nema gazenja, tek poneki nagli skret. Cekajte sunce, jako plavo nebo, potrazite ih kroz spustene trepavice, one su za sve nas tu, ako imamo strpljenja gledati ih u njihovom plesu. Tu su u takvim danima,  ..za sve ljude. Sigurno... Pa sto bi drugo plesacice mogle zeljeti? ... makar bile mrvicaste.. poneke sjajne, poneke crne..


Nocu ih nema. Osim na brodu.

 

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 21, 2010
pismo nostalgicarima necega od mene....

Dragi moji,

ne kuzim nostalgiju kao pojam.... Cini mi se sve vise prisutna. Pricaju ljudi, zale se .. 

Pricaju kako im je bilo lijepo, kako je sve propalo, pricaju o izgubljenim ljudima koje srecu na ulicama.. a u stvari nisu svjesni koliko  pricaju o svojoj izgubljenoj mladosti, o sebi.. o vremenu koje im trosi tjelesa ..   um.. Nisu svjesni kako su samo ostarili pa iscjedeni zivotni sokovi, izgubljena radost iz njih progovara.. Kazu drustvo je propalo, danasnji nisu kao mi... poprijeko ih gledajuci.. no zaboravljaju ..  zaboravljaju kako smo mi ti, nasa mladost ta, koja je ovo proizvela, nase htijenje tome doprinjelo .. mi smo pokretaci sudbine tih mladih ljudi o kojima sa gadenjem ponekad pricaju.. Zaboravljaju kako su nekad davno poneki prije nas, o nama tako pricali.. zaleci za svojim proslim zivotima, za izgubljenom mladoscu..


Dragi moji -algicari, zaboravljate kako smo krojaci, mi dragi moji, nasa generacija, ovog danas. Makar osobno ne sudjelovali s namjerom devastacije ljudskosti.. no nesudjelovanje dopirinosi.. Ne kazem da ste losi, vi koji se zalite, vi koji s nostalgijom zivite svakodnevno.. No niste jos gotovi, pa nostalgiju zamijenite sjecanjem i akcijom. Popravite greske radi vlastite ispunjenosti zivotom.. Da ti danasnji, za dvadeset opravdano ne kazu: Dobri smo, a bas smo tesko poceli, zbog onih.. znate, onih nostalgicara za necim..


Osobno nisam nostalgicar, ne vidim razlog za to..  

..ne kuzim nostalgiju kao pojam, pa i dalje uzivam u onom sto imam.

Vise volim sjecanje na neki lijepi trenutak, kao zalazak sunca ili neku ljubav...

To nije nostalgija, jer ne zalim za propustenim, nego uzivam u sjecanju na lijepo..

A drzave i politicari, osvajaci, kvislinzi, domace izdajice i ostale vanjske okolnosti,

samo su modni detalji mog (ali i vaseg) zivota koji se u trendu mijenjaju.

pusa


by lunoprof

lunoprof @ 09:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, studeni 20, 2010
nastavak 11. Madionicarska posla 

Cekao me ispred zgrade. Doteglila sam se s koferima. Cool sjela u svoj auto na suvozacevo mjesto. Maloprije su me nepoznati vozali, sto ne bih poznatima to dozvolila, sjevne mi mozgom, bar sam blizu tla. Ionako sam sasvim cool, posljedica tropa, valjda. Hladno jutarnje januarsko sunce bljestalo je nemilosrdno. Do Zagreba imam par sati, obavezne tamne naocale i nesto vremena za prilagodbu. Ovo je direktni transfer na posao, osjetila sam kako mi tutac govori. Dobro je imati svoje u firmi, dodes do nekih informacija precim putem. Sapce mi dalje, vole te, jako te vole... bla bla . Nisam jos ni stigla, a od prekjuce svi samo misle na moj dolazak zeljno ga ocekujuci, pomislih zacudeno pa nastavih misliti o bljestavilu. Rijeci sa susjednog sjedista ubrzo me ponovo prekinu u dubokom razmisljanju o neugodnom svjetlu usprkos dobrim protubljestavilnim naocalama. Upravo sam dolazila do vrlo elaboriranih i logicnih zakljucaka kako tropsko sunce ne smeta mozgu jer emitira ugodno przecu toplinu, ali ne i neugodan bijeli sjaj zbog mora, koje ga upija. .. kad me prekinuo njegov glas.

Kolega je podnosio izvjestaj, potrebe, akcije... sve sto se dogadalo zadnja 2 radna dana prosle godine i 1,5 ove.. (izmedu su bila 3 sveopceneradna tjedna). Naprosto se skoro bez mene nije moglo, toliko nerjesenih stvari.. kaos.. Slusam sto prica.. ne vjerujem svojim usima.. Kakvi problemi?.. Nema niceg, bar se meni cinilo nemogucim da se u par predbozicnih radnih sati ista velikog moze dogoditi..   Mailove sam ionako vec procitala, rupa u informacijama nije bila veca od 18 sati puta... Nisam mogla vjerovati kako se iz toliko glupih stvari intertnoscu i neefikasnoscu moze stvoriti ekspanzija novonepostejicih problema.. Radila sam s madionicarima.. i madionacarskim magom koji ih je stapicem samo stvarao... izgleda.. iz niceg, radio nesto.. Cista perpetum mobile proizvodnja. Ti cilindri, crni sesiri su cudna sprava. Izgleda kako smo na inventuri otpisali sve nutra-van sesire, a ostali su samo oni koji stvaraju. Osjetila sam se krivom, trebala sam biti na inventuri, paziti sto se skartira, a sto ostaje.. No sto se moze.. Tu sam gdje sam, moram raditi s onim sto imam. Bila sam uvjerena kako je bar jedan tip "Problemloss"-a ostao kod ober magice, polovan, ali upotrebljiv. Mozda i je, ali ne kuzi software.

Ionako me cekaju na poslu. Magica i madionicari. Stici cemo do 14.00.. mislim barem.. 

Ipak sam izmolila stanku za kavu. Morala sam razmisliti kako servisirati te sesire i razviti opciju "desaper".. ili nabaviti bar nesto novih.. hmm.. Tesko je biti manager, skoro pa only eqecutive, madionicara. No svatko mora s onim sto ima, nisam ni ja madionicar bez mane... mozda sam ih takvim stvorila.. Ili su samo zacarani..    

No daj vozi.. pozuri... cekaju me, moram carobirati.. Sutra mora biti linearna veza izmedu realnog i problema.

 

 

nastaviti ce se




lunoprof @ 14:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, studeni 19, 2010
nastavak 10. Odaberi: Play - Dream


Cudno je to kako muzika djeluje... zatvorila sam oci, a ona me tiho vodila u san.. sasvim miran, opusten. Lagano sustanje i kretanje sa svih strana dopiralo mi je do svijesti, ne uznemirujuci ju. Lijepe misli nas vode na lijepa mjesta. Slike beskrajnog pijeska, zutog pijeska. Nebo bljestece plave boje, sum mora. Topli valovi zapljuskivali su krecuca stopala brisuci tragove prethodnih postojanja. Saginjala sam se, u cucnju grabila dlanovima pijesak i pustala ga da klizi kroz prste. Sunce je grijalo moje tijelo tek ogrnuto laganom bijelom bluzom, a topli vjetar hladio uzgred noseci mirise s koraljnog grebena..

Vrteci se, smijuci se nebu, palmi koja me s visoka gledala masuci njeznim zelenim perjem... vrijeme... trcati uz obalu, uzivati u iznenadenju mokrih, bosih nogu.. vrijeme.. slika je nestala, a ja sam sjedila u pijesku, mokra, tek izasla iz mora, osvjezena, gradila kule bas za taj tren.. smijala se danu dok mi je przio leda.. smijala se svakom novo ispijenom koktelu.. dekadencija.. bosa, mokra, pjescana.. pruzila sam ruku, dobila svjeze odrezan komadic kokosovog oraha, bijel, socan.. covjek sa ogromnom macetom u par zamaha oslobodio je bisernu smjesu kore i udijelio mi milost opojnog okusa.. zvakala sam sporo, da traje, uzivanje svim culima.. vrijeme..

Noc, grad, neon.. brzi latino ritam dopire na ulicu.. tamno predvorje. Hladno je, beskrajno hladno. Drhtavih ruku palim posljednju cigaretu prije ulaska. Predvorje sasvim obicno, kaputno. Sank lijevo, dugacak, barske stolice. Zensko vece. Prerano smo dosli, no zato su postojala dva slobodna stola sa pogledom, na biranje. Sjeli smo. Primjetih pozornicu ispod koje je podij za ples. Onakav, kakav treba biti, malo spusten, diskretno nogo-rasvjetljen, sasvim podesan podij za osobnu prezentaciju i ples sa unutrasnjim uzivanjem. Dvojak podij, kao u davno snimljenim filmovima ili nekoj skoro zaboravljenoj mladosti.

Mrs.. please.. zacujem kako mi se obraca uz lagan dodir ramena. Svjesna sam nesvjesno da sam da sam tu,  da ste blizu i vi, ali stvarno nije bilo potrebe za ovom komunikacijom. Protiv svoje volje otvorim oci, pa pogled uperim u sasvim ozbiljnu crvenu patuljkicu. Nasmjesim se u stilu najpristojnijeg Japanca.. thanks.. yes.. otvaram takozvani stolic, na koji ona odlozi nesto. Nasmjesih se jos jednom, uz kim i obaveznu zahvalu mrzeci ju u sasvim balkonskom stilu, te vrlo svjetskom ekspresijom ispoljim ushicenje zbog dodjeljene mi suvremene plasticne hrane.  Zbog rusenja sna iz kojeg nisam zeljela izaci, zbog potpuno nezeljene hrane, jedino na sto sam intenzivno pocela misliti je sum motora aviona.. Zuti covjece, dodi amo.. trebam te..

Najednom je pocelo komesanje, neki su stvarno zalijepili glave na prozor, a neki samo virkali.. Tako sam zeljela vidjeti.. no ono nesto.. da budem iskrena, ne znam sto, zaljepio me za stolac. Ako je to strah, on se ponekad moze splasiti pa pobjegne. Nakon onog sna, svjesno-spavajuceg, imala sam dovoljno snage izviti se i proviriti kroz neki tamo prozor.. Naisli smo na neku krivinu iznad Skotske... pilot je malkice nagnuo avion, taman da ugledam nocnu, prekrasnu google sliku Velike Britanije, pa nadolazeg kopna .. (taj san, hmm... ne znam, mozda ipak nije prekinut.. pa zar ima kompanija koje google na prozorima prezentiraju?.. ili je to samo koristenje osobnih mogucnosti imaginacije za prevladavanje strahota realne percepcije, za uzivanje stvarnim svijetom?) Tu i tamo zasmetao bi pokoji oblacak, no niska svjetlucavih bilo je sasvim dovoljno. Po oblicima perli mogli su se locirati gradovi.. Uzivala sam. Ustala, otisla do tamo neke simpaticnije osobe, dogovorila djeljenje pogleda kroz prozor. Ostala sve do Munchena. Mozda bih jos malo dulje, ali se upravo tad zacuo glas: Dear .... bla bla ... sve super krasno, al se vi opet skembajte za svoje stolce jer dolazi frka od slijetanja. I ne mrdajte od tam dok ne bumo poljubili majcicu zemljicu...

Odmah sam se odnapila nocnih ljepota (zahvaljujuci hrabrosti koju donosi "googl", puno toga se moze vidjeti, zar ne?). Zutaka crvenog, prije sjedanja posjetila i narucila dupli, za svaki slucaj.. da ne dehidriram.. valjda..

Tipka Play na San o javi nikako nije hvatala. Preostalo je jedino prepustiti se alkoholu i osjecajima neravnoteznih stanja. Player uvijek imam sa sobom. Vjerujem kako ce kad tad opet proraditi... Malo je zeznut, taj player... vjezbala sam dugo, no ne uspije svaki put Play na zeljenom filmu. Glavno da nije Horror, sve ostalo nekako...

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 18, 2010
nastavak 9. Strah od letenja

Ostala je sa mnom. C. . Nismo puno pricale, ne volimo oprostaje. Volimo se, pa je to sasvim razumljivo. Oprostaji su glupa stvar, neugodna, a neugodno kao svi iole pametni ljudi izbjegavamo. Nikad ne znas ni kad ces doci, ni kad ces otici. Sve je to bez nekog smisla, to vrijeme, potpuno nevazno. No ostala je, bilo je to taj put nuzno. Uz pomoc  alkohola i empatijsku podrsku razumijevanjem problema uspjela sam uci kroz vrata bez povratka... Vrata koja vode u predvorje klimavog tunela, koji dalje vodi u krilatu letecu batinu uzasa.

Krocila sam "on board". Mislim, ono, .. nisam budala, znam, to je sve bez veze, avion je tamo usidren i treba jos neko vrijeme do ..... Uopce ne shvacam zasto mi se sve ljuljalo, a znam da se nista nije micalo. Covecu-patuljci u crvenim dresovima izgledali su kao nasmjeseno-nakezeni cuvari nekog srednjevjekovnog zamka. Pomalo na baterije.. Wellcom, cer.. pa onda opet Wilkomen on board ..kes kes.. . Cinilo mi se, svi imaju zdrave zube i ne puse. Uvijek je dobro koncentrirati se na nevazne stvari ako zelis da ti vazne promaknu. A na zdravlje misliti, pa to nije tako ni glupo, zar ne? Bez obzira na pani-manicne osjecaje koji su me obuzimali, nisam propustila primijetiti najvazniju stvar. Bar je bio u lijevim kolicima kod zutog frajera. Odmah sam zavoljela crvenog patuljka zute kose, znajuci kako ce do sljedeceg susreta sa zemljom biti moj. Nisam ljubomorna. Ako sam zadovoljena, ne smeta me sto i ostali to uspjevaju. Dobra sam u dusi, sto mogu...

Nasla sam sjedalo, sredina, do prolaza. Nagurala torbu iznad, pazljivo zatvorila. Stvarno bi bilo glupo stradati od udarca lapa u glavu. Na takve stvari jako pazim, ne zelim ispasti budala, poginuti glupo. Pa sto bi, zaboga ljudi mislili? Ne volim kad me se ismijava s razlogom, nisam valjda blesava plavusa. Jooj, kako bi mi poslije bilo neugodno. Dakle, sprecivsi najneugodniju stvar koja bi mi se tokom leta mogla dogoditi, sjela sam, odmah se vezala, da se poslije ne gnjavim s tim. Kroz poluspustene trepavice nastojala upasti u neko katatonicno stanje neregistrirajuce svijesti.

Nista se nije dogodilo, osim suma u usima, pritiska u glavi, hladnog znoja ... uspjela sam izaci i promatrati to glupo tijelo sa organskim smetnjama. Let je bio ... ma sto da kazem, kao da nije bio.. sve manje vise dobro asfaltirano, oblaci cvrsto stisnuti, noc izbrisala svaku mogucnost vidljivog uzasa. Posto je stanje na sjedistu bilo pod kontrolom, odlucila sam prosvrljati avionom. Koji "cuspajz" od ljudi... stvarno smo svakakvi, zeleni, crni, crveni, fuliranti i hrabri jadnici zivota. I svi zajedno. Nisam znala da li mogu u Bussinesclass, mala su vrata, a crveni patuljak je bio u njima. No sto cu tamo, isti cuspajz kao tu. Izgledaju cool, sto bolje obuceni to vise izgledaju... Gledala sam ih stalno ocekujuci "spiku": Kus, ne.. ka.. e to .. normal.. malo prejdes sim malo tam.. cool... . Oni koji manje izgledaju upravo su uspjeli u sebi razbiti nelagodu polijetanja. Valjda im je prirodno stanje blize pa se na umjetna ipak trebaju priviknuti. Kolica sa zanimacijom su krenula. I patuljak zute kose sa kolicima iza njih.

Idem natrag. Moram se vratiti, pa dovesti tijelo i sebe u stanje podobno za upijanje alkoholnih cestica. Svaka dva sata 0,03.. Za tijelo se treba brinuti, ni u kom slucaju covjek ne smije dozvoliti dovođenje vlastita tjela u neupotrebljivo stanje nemarom. Zanimljivo je i otvarati one male vrećice čudnovatih kremica i loptica koje nazivaju jestivim, nesto kao aero-supriesse, poznata igra svakog malo daljeg leta.

Dobro je, za sad. Poslije ću opet. Dug je put do Europe (onaj nad Britanijom i Beneluxom, možda malo Francuskom). Ugodnije ga je provesti neovisno od tijela u nemirnim vremenima i podrucjima.

Bailys ..                 ... Bailys...         ...Bailys...Bailys ..                   pa Beč. To je plan.

Tesko je prepustiti se tudem vodstvu. Potpuno se, bez imalo straha osloniti na nepoznata čovjeka i mašine. Podati se uvriježenom sustavu, bez obzira na dokazanu funkcionalnost. Izgubiti svu moc odlucivanja, povremeno osjecaj ravnoteze...

ili je to samo najobičniji Strah od letenja?

 

Zasto onda tako volim onaj bestezinski osjecaj prelaska prostranstvima i vremenima svojom voljom? Skretanja, ulaske i izlaske iz dragih, mocnih glistica? Boje i treperenja? Letacke osjecaje beskrajnog zadovoljstva...na vlastitim krilima... Zasto njih tako jako volim?


 

 

nastaviti ce se

lunoprof @ 00:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 17, 2010
nastavak 8. Leteca krilata batina uzasa

Tih par dana zemaljskog zivota proslo je u trenu. Sasvim prizemnih instinkata uzivala sam u hrani dalekih krajeva, gledala ine mravce koji su mi pravili drustvo pri ulascima i izlascima iz dinosaurskog muzeja. Zgodan muzej, ima kat-galeriju. Kosturcek nije stao u jednu ljudsku etazu pa su ga rasprostrli kroz neke tri ovece. Bilo je tamo nekoliko kamencica sa otiscima naglo spljostenih bica, pa i neki manji, krvolocniji kosturi, no velicina (makar se radilo o biljeoedu) je uvijek ta koja impresionira. Pa sam shodno tome, uglavnom citavo vrijeme, sa ostalim posjetiteljskim ljudima na galeriji buljila u ogromnog dinica-travarca i mravce od ljudi dole,  registrirajuci prelijepe otiske postojanja pored, ali ne troseci vrijeme na njih. Srecom pamtim slike, pa ih jos tu i tamo pogledam.

Svidaju mi se gradovi koji skupljaju ljude raznih boja u ravnopravnom mjesavilu postujuci njihove postanke vrstama hrane u supermarketima i restoranima. Obozavam se hraniti cudnim stvarima koje mi uglavnom budu fine. Ako bas nisam nesto prozeta odusevljenjem, zacudim se nepoznatom, sto je uvijek uzitak. Pretvarati nepoznotao u opipljivo poznato, prekrasna stvar, carobnjastvo. Spoznaja.

Uglavnom, tog polusuncanog jutra bila sam spakirana, potpuno spremna na povratak kuci. Impresije dozivljenim napunile su moj vrc bez dna pozamasno, stvarajuci poseban ugodaj zadovoljstva vlastitim ja. Ipak, od sinoc sam svjesna kako danas idem na aerodrom. Ne bi to bilo tako strasno kad bi se ikako mogao izbjeci ulazak u klimavi tunel koji vodi u letecu batinu uzasa sa krilima. Trudim se u zivotu biti razuman covjek, bar za tako neke kao "normalne" stvari.. kao letenje avionom... Vristala bih od same pomisli, no ne radim to. Ja sam isto kao "normalna", mislim isto onoliko koliko je i avion "normalno" prijevozno sredstvo.

Cim sam prosla ogromna staklena vrata predvorja noge su mi pocele klecati. C. me pogledala, nasmjesila se... i kaze: ajmo tamo, na kat, imas jos vremena.. Nisam bas covjek koji voli zahvaljivati, no najrade bih ju pocela ljubiti u tom trenutku. (mozda malo panicno, uz znoj niz dlanove). Osjecala sam kako ce me odvesti do staze koja ce moje noge upravljati do one "vrazje" letece batine.

Prva runda nije bila bas nesto sto je otislo dalje od zeluca. Nakon druge, dlanovi su se pocele susiti. Sigurnom rukom C. me vodila na Chek in.

Ha, kaze, vidis, nije strasno.. kao guzva, ljudi, i tako to... A znam sto mi je rekla.. nije strasno, biti ce sve ok... Vodena dalje u bunilu kosmara i lude glave kojoj je cijela zgrada pomalo treperila.. onako lagano titrala, pod i zrak.. sjela sam .. haha u sljedecu birtiju... na jos par rundi.. ipak treba bez pratnje do aviona prijeci citavih 100m. Taj alkohol prokleta je stvar, kad neces da djeluje, pokazuje svoje efekte i sramoti ti racio u odredenom trenutku. Opet, kad je potreban njegov smirujuci ucinak, lagani gubitak zdravog razuma, on nikako ne dopire do sivih celija..

Prokletsvo alkohola...     Odavno je poznato, zar ne?


 

nastaviti ce se

lunoprof @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 15, 2010
nastavak 7. Grad

Posve suha, tek izasla iz crnog jezera, pocela sam lagano koračati. Slusajuci mukli zvuk svakog koraka prolazila sam pored hangara na obali. Vraćala se obdarena novim saznanjem, ispunjena sasvim novim iskustvom. Odmarati se treba ograničeno, upiti potrebno i krenuti dalje. Na stanici je sat pokazivao skoro isto vrijeme. Nisam se dugo zadržala. Umirilo me to. Stići cu naći razne pukotine u glistama. Nije nužno trošiti beskonačno vrijeme sadašnjeg života da bi doživio nedoživljeno. Dovoljno je samo promišljeno odabrati pravu pukotinu.….  ili više njih istovremeno, primozak mi je šapnuo....  više njih odjednom….
Vratit ću se medu zvrčke, uskoro, znala sam. Do tada me čeka neistraženi grad svijeta na rubu tamne vode. Ne smijem gubiti ni ovo, ni ono vrijeme jer je sve vezano. Ne smijem se gubiti ni predugo spavati. 

Zvrčke ne može svatko naći. Vrata hangara otvaraju se rijetkima, no znala sam da nisam jedina. Voda guta, no ja spadam u one koji ju dovoljno poštuju da bi ih izbacivala iz svoje utrobe na obalu. Da krenu ponovo negdje drugdje.

Tup,... tup,... tup,.. tup,.. tup,

Ubrzavajuci korake po sirokoj cesti medu hangarima osluskivala sam vlastite korake. Tup, tup,.. tup, tup.. kroz maglu sirilo se svjetlo nedaleke ulicne rasvjete. Nisam zurila, no cinilo mi se kako trcim. Jeka koraka odzvanjala je iz svih supljina praznih zgrada stvarajuci cudan ritam sa zvukom stvarnih koraka. U daljini se cuo ficuk neke lokomotive. Vracala sam se uzivajuci u zivotu, u netom stecenoj spoznaji vlastite svijesti, u spoznaji neke letacke moci. Da, znam, nista cudnog, oduvijek sam mogla letjeti. No zaboravila sam neko vrijeme. Ili su mi mozda krila bila ostecena zivotom. Srecom sto je beskrajan, pa se sve stigne, ako stvarno zelis.
Tutanj kotaca, mukli zvuk masina u prolazu pojavio se negde sa nadvoznjaka. Uskoro cu uci u jednu od obicnih kutija za prijevoz gradom. S ostalima sjediti, lagano se njisuci proucavati klizece slike, trazeci osvijetljene fleke zivota nocnog grada. Otici kuci, urediti se, biti sasvim obican covjek, uostalom, kao do sad, kao uvijek. Tek vanjsku krljust prilagoditi ispijanju case vina u nekom baru, cipele nekoj marenge ili bacciati, osmjeh nekom muskarcu. I uzivati. Jer to je zivot koji isto tako imam.

Cak i onaj sutra, kada ce me leteca batina s krilima odvesti na 20.000m, prestravljenu i polupijanu. No o tome sutra, danas je vino i ...



 

nastaviti ce se

jednog dana

lunoprof @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 14, 2010
nastavak 6. Pronalazak (Naci se)

Odjednom sam znala sto tražim. Bilo što, što nije žute boje, nešto što odudara..    Rupu boje poznatog jezera....

Uletjela sam u nju bez zadrške, bez straha. Bila je skoro crna. Htjela sam natrag, bjesomucno.

Misao će me odvesti na pravu obalu, znala sam.

Hladna voda okružila me sasvim.

Katapultirana, iskočila sam na dok dragog mi jezera. Onog kojeg sam se do prošli tren bojala.

Našla sam vodu koju sam skoro prestala tražiti.

 


nastavlja se

lunoprof @ 08:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, studeni 12, 2010
nastavak 5. Zuti svijet



Žuti svijet
Koračajući uzduž plaže beskrajnog žutila spoznaja o gluposti takvog načina istraživanja bivala mi je sve jasnija. Tko je ikada našao nešto krećući  se samo po rubu, ne poznavajući samu srž ? Brže-bolje okrenem se i krenem unutra, prema žutilu u podnožju žutog. Sumnjivo mi je to bilo, otkud toliko žutog? Stanovnici moraju biti daltonisti, samo što umjesto sivih vide žute nijanse. Nadala sam se kako ću ubrzo nekoga sresti. Gazeći po potoku kretala sam se uzvodno. Čudne, rumeno žute palme s pipcima činile su šumu kroz koju sam potokom prolazila. Nisam bila ni gladna ni žedna. Osjećala sam se odmorno. Svejedno sam željela nekog sresti. Svjetlo nevidljivog sunca polako se gasilo. Toliko sam pitanja imala. Gdje sam? Tko je još ovdje? Zašto je sve žuto? Kako to da se baš tu nađoh? Zaspala sam.

Košmarni sni, atak žutila sa svih strana probudio me uskoro. No osjetila sam smirenost, opuštenost odmah nakon buđenja. Najednom mi je bilo jasno, nikog neću sresti, ni sa kim neću moći pričati. Upijat ću žutilo i žutilo će upijati mene. To će se događati svaki put kad zaspim. Dobiti ću neopisivu energiju, bit ću snažna, no suviše mirna. Energija se pretače žutim potocima. Žutilo upija pokretačku i pretvara je u snagu. Nisam smjela više spavati, moram se pokrenuti, naći ulaz u glistu. Ovdje se dolazi samo na kratko, tek toliko da ukradeš malo žutila, preuzmeš njegovu snagu i kreneš dalje. Ako ne zaspiš neće doći do ciklusa uzimanja pokretačke. Previše zadržavanja vodi smiraju svih doživljaja. Upila si snagu i bježi  –  govorio mi je unutrašnji alarm. Trčala sam sve brže, misli su mi panično tražile izlaz iz ovog svijeta. Poletjela sam. Uzdigavši se iznad krošnji, osjetila sam kako palme bjesomučno puštaju pipce pokušavajući se zalijepiti za mene. Bila sam sigurna što hoću, upravljala sam svojim mislima i kretanjem sve bolje.

Odjednom sam znala sto tražim.Bilo što, što nije žute boje, nešto što odudara..

Rupu boje poznatog jezera....

 

nastaviti ce se

 

klik na naslov UPIJANJE REZONANCE (na headeru) bloga vodi ka stranici na kojoj sam pokusala ilustrirati djelicke i tracke prica... fragmente.. nadam se da cu jednog dana uspjeti vise i bolje takvih prikaza stvoriti.. da bi se vidjelo potrebno je prosetati po stranici misem, kliknuti tu i tam, maknuti ga.. pa opet.. potrebno se igrati. volim se igrati. igra mi se  cini najljepsom zivotnom aktivnoscu, igrati se bez zadrske vremenom, godinama, okolnostima, ciniti ono sto nas zabavlja, opusta, mastati...  makar trajalo kratko ili bilo povremeno, ljudskije je od bilo cega drugog.





lunoprof @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
nastavak 4. Misli 

Dovoljno je bilo na to pomisliti da bi se usporilo. Misli, to je to. Mislima se upravlja, shvatih. Razabravši nešto kao izlaz, rukama uperivši traženi smjer, krenula sam prema pukotini u novi glistasti tunel ukazan nakon što na njega pomislih. Na ulazu sam zastala, predah mi je bio potreban. No on me uvukao, naglo, kako se i otvorio… Prethodna želja za odmorom bila je jača od opreznosti prema nepoznatom. Gliste su nestale, a zrnastu plažu zapljuskivali su valovi toplog žutog beskraja. Ležala sam, ispružena, ..iscrpljena doživljenim. Misli su te, shvatila sam, koje upravljaju. Htjela sam opuštanje i dobila ga. Polijevajući se žutim, osjećala sam kako mi samopouzdanje raste, a snaga se vraća.

Uskoro ću stvarno morati pogledati gdje sam došla.



nastaviti ce se..




lunoprof @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
nastavak 3. Zvrcke 

 Sve dok, sve dok ….

nisam i ja počela lagano titrati, nevidljivo, iznutra. Lovila sam ritam ili je ritam okoline lovio mene. Duboko u sebi osjećala sam vibracije koje su se tražile sa onim oko. Ostalog sve svjesnija, dalje neaktivna, čekala sam trenutak rezonance. Trenutak koji će mi omogućiti ulazak medu zvrčke i nemoguće doživljaje…

Lopta se smirivala, bup, bup,….. buuup…. A zvrčke su sve brže zujkale. Dlanovi su se odlijepili. Lebdeći, tek ne dodirujući podlogu približavala sam im se. Bliže i bliže. Zujanje je prešlo u brzi lagani ritam. Ulebdjela sam medu njih. Sredina podija, okretala sam se plešući čas s jednom, pa s drugom, pa s..  Ludom brzinom zatreptala mi je pred očima, bježala i vraćala se. Drugu sam osjećala negdje blizu sebe, no nisam ju stigla ugledati. Vec je treća bila tu..  Lebdjela sam više i lakše osjećajući njihovo prisutstvo. Beat se jače čuo. Napustile su me nastavivši ples po obodu spirale. Ostala sam sama u središtu, hurricane je nastajao, a zvrčke su se po rubu gliste vrtjele nesmiljenom brzinom. Čvrsto raširenih ruku, dlanova prema dolje, tražila sam barem jednu od mojih plesnih partnera po obodu.

Odjednom shvatih, treba krenuti gore, kroz glistu… nesigurno, okrenula sam dlanove bočno, osjetila kako vrtnja započinje, sve brže i brže .. dižući ruke krenula sam vrteći se kroz glistasti tunel u nepoznato…….

………….

Bilo je lijepo. Boje su se otvarale u nepoznatim oblicima. Rasplamsavale pretačući jedna u drugu. Putovala sam njihovim mijenama.

No rado bih se odmorila, pomislih, previše se toga najednom dogodilo.

Kako stati? Kako se negdje, makar na čas zaustaviti?

 

nastaviti ce se... 



lunoprof @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 6, 2010
nastavak 2. Hangar


Dokove nisam zaboravila. Ni crnu, beskrajnu, zastrašujuću vodu. Morala sam tamo otići. Sama, bez vodiča. Kako su dani prolazili u velikom svijetu sve sam se manje gubila. Mislila sam, došlo je pravo vrijeme za odlazak tamo, polako, hodajući, smireno, ne ograničavajući se vremenom. Izgledali su napušteno, no ipak je bilo neke živosti u njima. Privlačnost, to je ono sto me za njih vezivalo, neopisiva privlačnost. Nisam znala što bih trebala naći, no neki ludi instinkt govorio mi je kako je tamo baš ono što tražim. A nisam tražila ništa, tako da stvarno ni slutila nisam zašto je ta privlačnost tako jaka.

Proljeće je počelo. Vjetar prednoćni i dalje je bio jak, zrak mirisao na beskraj. Danas je dan za posjetu. Obukla sam se toplije od potrebnog, za svaki slučaj. Ipak puše beskraj, tamo uz vodu. Podzemna me dovela blizu. Izašavši iz tunela, ogledala sam se na sve strane, trudeći se zapamtiti markere potrebne za povratak u poznato. Hodala sam dosta brzo sve do hangara. Do prvog hangara. Pomislih, ipak su veliki, napješačit ću se pored njih do vode.

Krenula sam nemajući više potrebu za pospremanjem markera u podsvijest. U tišini pratio me mukli zvuk vlastitih koraka. Bilo mi je svejedno. Osjećala sam se konačno baš tamo gdje sam trebala biti. Brutalno izubijani zidovi, otrcane fasade, oštećeni asfalt. Široke ceste među halama, ogromna vrata, srećom zatvorena, prijetila su gutanjem posjetilaca. Nisam osjećala nemir. Baš sam tamo gdje trebam biti. Sad su već noge počele osjećati umor, a hangarima nikad kraja. Tražila sam, buljeći u nebo, naslagane šarene kontejnere. Trebali bi me voditi prema obali. Ne vidjeh ih. Zato što to nije bilo ono gdje sam morala stići ili zato što su hangari bili previsoki. Vodu nisam našla. Nisam je više ni tražila. Jedva vidljive zvijezde pratile su me.

Neka mala vrata, taman za prolaz čovjeka škripala su i lupetala u daljini puste ulice. Krenula sam prema njima. Bila su otvorena i neodoljivo privlačna. Ušla sam bez straha. Svijet se okrenuo, sve je bljesnulo na tren puštajući svjetlost da proviri u vanjsku pustoš. Zatim su se zatvorila, lagano, kao da je privlačenje moje pažnje jedina svrha tog škripanja. Zrak se nastavio lediti, tu, unutra. Gledala sam kroz maglu uzbuđenog disanja. Našla sam ono što me cijelo vrijeme vuklo, ono gdje sam morala doći. Nepostojeće lampe počele su pulsirati stvarajući igru plavičasto-zelenog svjetla. Svaka kretnja rastavljala se u stotinu malih slika. Rupice u zidovima osjenčane igrom dobrodošlice počele su plesati carski ples savršenog bedema. Prekrasni oštećeni cjeloviti zidovi savijati se u lude oblike. Hodala sam uz rub, dirajući dlanom pulsirajuće bedeme nepoznatih površina, osjećajući njihovu zaraznu, prekrasnu napetost. Koračala sam, upijajući čvrstinu migoljećeg ruba, u krug, jedan, pa drugi, svaki put osjećajući promjenu. Sve je titralo i dalje i više nego prije. Svaki sljedeći krug pojačavao je osjećaj promjenjivosti prostora u koji sam morala ući. Pod je počeo svoj ples, kutevi ploha davno su nestali, spojevi sa dnom zaobljavali se sve više. Izobličena, plešuća, nešto kao izudarana lopta držala me unutar sebe.

Konačno odvojih pogled od igrajućih međa, centralno se nešto počelo dešavati. Okrenem se, s oba dlana pripijena uz zid, privučena laganim titrajima iz središta. Male zvrčke počele su svoj ples. Pogled nisam mogla odvojiti, vuklo me je među njih, u središte igrajućih zvrčki, no nisam mogla odlijepiti dlanove sa zida. Ukopana, zalijepljena za plesne bedeme onog svijeta koji me tako snažno vukao stajala sam nepokretno. Samo gledati i upijati, to je sve sto sam mogla.

 

Sve dok, sve dok ….

 
nastaviti ce se..

lunoprof @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 4, 2010

u slici .. prica jucerasnja istoimena



 

prica u slici, bar ono sto su oci vidjele.. ostalo je ispisano slovcima ..

lunoprof @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 3, 2010
...

Hladan, decembarski dan, vjetar ledi dah. Inje na kosi, bijelo, čisti led, pramenovi ledenih gromada opkoliše glavu. Jezero kao more, tamnoplavo, skoro crno. Stojim na drvenim daskama mostića pored nekog stovarišta. Gledajući vodu smrzavam se. Bezbroj velikih tamnoplavih valova bez krijesta trči prema gradu. Neprekidno. Uživam u beskraju, oči mi suze od hladnoće i vjetra. Žmirkajući zgrade postaju pomične kroz vlažne oči. Tamne i ogromne izazivaju strahopoštovanje samim postojanjem. Stoje baš tamo gdje trebaju biti, na kulisi blijedog i plavog neba. Na kraju jezerske tinte.

Sunce na odlasku proviruje u malenim prolazima među njima tamnima. Crvena plamena lopta prekrasno bljesne na staklima šaljući mi signal povremeno. Voda sve tamnija, dublja. Izgleda sve opasnije i hladnije. Privlači dubinom koja se otvara. Vjetar, trudi se smrznuti dušu, voda izgleda sve nemirnija, namreškanija. Osvaja prostor krećući se. Pritišće me veličina okoline, snaga prirode koja počinje divljati gubeći dnevnu samozatajnost. Inja imam sada i po licu, no hrabro gledam dalje osjećajući golemost oko sebe. Potrebno mi je prkositi, dokazivati svoju hrabrost toj veličanstvenosti. Potrebno mi je osjećati se malenom u novopronaslom svijetu oko sebe. Naslanjam se na drvenu ogradu srca ispunjenog ljepotom divljine rukom izgrađene. Rukom prirode i ljudi u jedinstvenom spoju njihova divljaštva.

Šlep, tanker zvani šlep, plovi pokazujuci svoju raskoš, skrivajući tijelom nisku netom upaljenih lampi uz vodu. Tanker. Ovdje su šlepovi veći od brodova koje sam ikad vidjela. Jezero crnje i kad je najpitomije, crnje od ikad doživljene boje oluje na meni poznatom moru. Ti ogromni valovi, za njega samo povjetarac, za mene opasna dubina. Ušla sam u drugi svijet. Ovo nikada nisam ni sanjala.

A šlepova sam se nagledala, na obalama rijeka, na nasipima promatrala diveći se njihovoj nespretnosti i ustrajnosti. Satima i danima, svugdje gdje je bilo dovoljno velike rijeke da bi im se sviđalo. Proučavala one malecke divove koji ih nakon poljupca vode kuda treba. Neke ljude, koji stalno putujući žive, vireći iz kućica na brodu. Nezgrapni, korisni i pokretni, tada sam mislila divovi na vodi. No voda je imala kraj. Ljudi su se pozdravljali sa onima iz drugog šlepa. Šlepovi su se mimoilazili ili sačekivali. Bili su blizu. Ne približiti se suviše drugom, ne nasukati se, ne udariti u nešto, cilj je.

Ovo je drugi svijet. Umjetnost putovanja je ne izgubiti se, ne nestati u beskraju. Dugo sam ostala na mostu od istesanih balvana, sve dok jezero nije postalo sasvim crno, plamteća lopta nije potpuno nestala, a svjetla automobila počela bljeskati sa uzdignutih prijelaza. Vozeći se natrag prema gradu, umjesto da zgrade postaju veće osjećala sam kako se smanjuju, kako me primaju u siguran zagrljaj. Bljeskovi davno nestalog sunca povremeno su zasljepljivali sa staklom okovanih fasada. Jedva sam, prolazeći preko nadvožnjaka, krajičkom oka, ugledala dokove na ovoj, gradskoj obali, hangare posrnulih i derutnih krovova. No taj dan nije me to zanimalo, ni mnogo dana poslije. Ali zapamtila sam gdje su. Slika kojoj sam se morala vratiti ostala je urezana u sjećanje. Negdje tamo,... uz obalu… pocrnjelog jezera.

Šarenilo je počelo, neon je očaravao. Crveni, zeleni, paleći i gaseći sa svih strana. Što sam bila bliže središtu neona, putnika na kotačima bilo je sve više, rijeke crvenih išle su u istom, mom smjeru. Gužvali smo se na putu. Bijeli su zaključili da suprotno je ono kamo hoće. Smetali su mi upijanju boja i šminke civilizacije u koju sam došla. Crne grdosije davno su izgubile svoj opasan izgled. Ionako sam, približivši se vidjela samo njihovo šareno dno. Nebo je još uvijek bilo svijetlo, ali tamnosvijetlo. Vozili smo kroz labirint divova ne osjećajuci njihov pritisak. Ljudska, poznata sredina. Noć.. ,  sve više je preuzimala. Što je bilo tamnije snaga im se gubila. Strahopoštovanje se smanjivalo blizinom. Ipak ih je ljudska ruka stvorila. Bila sam kao i svi, misleći da poznajem nisam osjećala njihovu snagu. Običnost čudesa nastajala je iluzijom razumijevanja. Na obali, tamo dok sam stajala na drvenim balvanima iznad vode, ledeneći se naslonjena na ogradu osjetila sam kako snaga prirode raste s noći. Ovdje, među ljudskim tvorevinama, među svim udobnostima našim rukama stvorenim, gubilo se noćno strahopoštovanje. Grdosije, kao nešto sasvim normalno, kao divovski proizvod dječjih ruku na igralištu s blatom. Kao da su djelo nekog igrajućeg, dobroćudnog uma stvorenog samo kao pružač zadovoljstva. Tu među njima, u njima, gledajući ih iz podnožja čovjek se osjećao sigurnim. Uljuljkan u svakidašnja šarena svjetla božičnih čarolija koje nas noću smiruju. Koja nam uskraćuju zadovoljstvo primjećivanja svega osim naših ljudskih želja. Mašine zadovoljstva, iluzije dobrobiti i sigurnosti svijeta koje smo stvorili. Kao da smo ih mi stvorili, a ne samo neki od nas. Vozili smo se nekud dalje, dalje od centra, prema nekom drugom središtu ljudskog postojanja.

Izašla sam iz vozila. U društvu smo se pridružili hodajućoj masi. Nekim čudom oko nas su opet bile samo malecke kuće, od najviše dva, tri kata. No ulica je bila velika, dosta je trebalo hodati do druge strane. Svaka kuća je imala dućančiće pune nekih čudnih prodavača i napola poznatu i gomilu nepoznatih stvari. Zapitkivala sam stalno. Hrana za svakoga, no bez vodiča teško bi bilo odrediti jede li netko nešto ili upotrebljava za drugu svrhu. U ovakvim situacijama vodiči su vrlo važni. Kao što rekoh maloprije, ovdje nije bio problem ne sudariti se, ovdje si se morao koncentrirati na ne izgubiti se.

 ….

nastaviti ce se ...

lunoprof @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
flashHeader
geotoolbar

web tracker